The Measure of Progress

S velikim naporom sam savladao knjigu autorice Diane Coyle, objavljenu prije nešto više od godine dana pod naslovom “The Measure of Progress”. Radi se o, za mene, teškoj analizi metodologije kojom se procjenjuje ekonomski napredak društva, kao i o prijedlogu parametara i metoda koji bi taj progres bolje mjerili.

Knjiga nije teško pisana, ali je prepuna ekonomske terminologije pa i matematičkih formulacija – za čije razumijevanje je potrebno ozbiljno predznanje ili golemi trud.

Ipak, činilo mi se da se isplati uložiti napor kako bih bolje razumio zašto rast bruto društvenog proizvoda, kojime ekonomisti i političari dokazuju svoju vrijednost, ne znači da društvo napreduje i da ljudi bolje žive. Da bi se uspostavila objektivnija mjera napretka, koja zaista govori o “boljem životu”, postojeću metriku – tvrdi autorica knjige – nije dovoljno inkrementalno dorađivati, već ju treba radikalno promijeniti.

Diana Coyle je britanska ekonomistica specijalizirana za mjerenje ekonomskog napretka i jedna od najprepoznatljivijih stručnjakinja u diskusijama o suvremenom tumačenju produktivnosti. Značajna kvaliteta njenog pisanja proizlazi iz činjenice da je u svom profesionalno radu objedinila akademsku karijeru, poznavanje rada javnih službi, novinarsku praksu i konzultantski rad – pa je sposobna problem sagledati iz perspektive savjetnice vlade, sudionice tijela koje su statistiku oblikovale te osobe koja je metodologiju, mjere i izmjereno analizirala te komentirala za medije i javnost.

Glavna autoričina teza iznesena u knjizi govori o današnjoj ekonomskoj statistici – a tu se najprije misli na bruto društveni proizvod (BDP) – kao o zastarjeloj i neprilagođenoj modernom društvu, za koje se može uopćeno reći da je digitalno, značajno nematerijalno i izrazito ekološki ograničeno.

Radi se o tome da je, tvrdi autorica, statistički okvir za procjenu napretka nastao sredinom prošlog stoljeća, u vrijeme nedostatka robe i fizičkog kapitala uz, naizgled, beskonačna i besplatna prirodna bogatstva. Osim toga, digitalna dobra i nematerijalna imovina te intelektualno vlasništvo, ono što obilježava današnju ekonomiju, uopće nisu ulazile u izračun. Zapravo, bruto nacionalni proizvod se najviše bavio količinom i cijenom mjerljivih dobara, dok su suptilne kategorije koje obilježavaju današnju kvalitetu života bile u potpunosti izostavljene.

Prema argumentaciji autorice, digitalna ekonomija mijenja uobičajene kategorije proizvodnje i potrošnje, stvarajući vrijednost koja se u zastarjelim statistikama ne vidi ili se u obzir uzima nepotpuno i površno. Zbog toga nastaje apsurd intuitivnog uočavanja trenda stalnog i dramatičnog tehnološkog napretka uz promjenu životnih navika i promjene kvalitete života, koje se u službenoj statistici ne mogu uočiti.

Postojeći statistički okvir za izračun bruto društvenog proizvoda ne obuhvaća dovoljno širok raspon napretka, odnosno ne uključuje stanje zdravstva, obrazovanja, slobodnog vremena te kvalitetu rada i raspolaganje s vremenom, niti se bavi subjektivnim osjećajem kvalitete života. Da bi se moglo argumentirano govoriti o trendu razvoja društva, ne može se mjeriti samo količina proizvedenog u jedinici vremena – već je potrebno razviti metriku koja mjeri stvarnu promjenu u kvaliteti života.

Zbog toga Diane Coyle zagovara koncept bilance sveobuhvatnog bogatstva (comprehensive wealth) koje se odnosi na prirodni, ljudski i društveni kapital, proizvodnu infrastrukturu, organizacijski i nematerijalni kapital. Više se ne radi o integralnoj brojci kojom se ocjenjuje ekonomski napredak, već o konceptu nadzornih ploča (dashboard) koje prate standardne ekonomske pokazatelje ali prate i druge – od stanja okoliša, stanja društvene kohezije, do vrijednosti ulaganja u znanje i zajedničke institucije te mjere dugoročnu održivosti ekonomskog rasta.

Ova ideja nije samo akademska, ona ima izravne ekonomske i političke implikacije. Naime, pogrešno mjerenje napretka nužno vodi u pogrešne politike poticaja i razvoja. Nova statistička infrastruktura je nužan alat za ispravan opis ekonomije novog doba i vjerodostojna potpora ekonomskom razvoju, društvenoj pravednosti i ekološkoj održivosti.

Nije pretjerano reći da statistički okvir kojim se analizira i mjeri razvoj društva predstavlja snažnu polugu političke moći. Autorica tvrdi i argumentira povijesnim činjenicama da metrika za praćenje razvoja gospodarstva nije neutralna i ne predstavlja objektivan odraz stvarnosti, već je rezultat političkih interesa i utjecaja.

Povijest praćenja i matematičkog iskazivanja razvoja društva počinje s političkom aritmetikom, metodom analize društvenih i ekonomskih okolnosti korištenjem kvalitativnih parametara, koju je osmislio Sir William Petty u 17. stoljeću. Ta je aritmetika temelj ideje da je procese u društvu moguće opisati brojevima i da uz pomoć tih informacije elite mogu usmjeravati promjene u društvu.

Kako ovaj koncept daje posebnu moć onima koji posjeduju informacije i koji na temelju tih informacija mogu usmjeravati razvoj tako dolazi do interesnog ujedinjenja između države i ekonomske struke koja oblikuje statističke alate. Ako brojke, naime, daju legitimitet politikama koje ih proizvode, onda je politika posebno zainteresirana za ulaganje u tijela koji te informacije formuliraju i objavljuju.

U više od dvije stotine godina, politička aritmetika je postala dominantan jezik javne politike. U posljednjim stupnjevima razvoja, u periodu industrijalizacije, a posebno zbog ratova i napredovanja koncepta nacionalnih država, nastala je potreba za sveobuhvatnim obračunom državnog napredovanja, što je vodilo prema uspostavi bruto nacionalnog dohotka kao najmoćnijeg ekonomsko-političkog pokazatelja.

Danas, tvrdi autorica knjige, praćenje produktivnosti metodama iz prošlog stoljeća i dalje usmjerava političke odluke, ali su one sve manje u interesu društva. Nije moguće, naime, ekonomske i društvene promjene razumjeti na temelju podataka o produktivnosti tvornica u izradi i prodaji fizičkih proizvoda, kada ekonomijom dominiraju sasvim drugačiji procesi, usluge i nematerijalna vrijednost.

Primjerice, u suvremenoj ekonomiji produktivnost se manifestira u uslugama i statistički nezabilježenim procesima poput drugačije i znatno učinkovitije organizacije rada kao i u korištenju softverskih rješenja, dok su proizvodi samo okvir za uslužnu dodatnu vrijednost, često i bez konkretne fizičke forme.

U postojećim statističkim okvirima produktivnost naizgled stagnira ili pada jer se vrijednost krije u nematerijalnim dobrima, a njihova interpretacija ulazi u rezidualnim prikazima – kao “ostalo”, izvan kategorija praćenja ili se u statistici uopće ne pojavljuje.

Osim toga, tradicionalni statistički okviri ne vrednuju uštedu u vremenu koja nastaje zbog modernih tehnoloških inovacija jer one ne stvaraju veće količine proizvoda, nego skraćuju vrijeme proizvodnje, odnosno rada. Konkretnije, ignoriranjem stvarno angažiranog vremena kao parametra, zanemaruje se promjena koja nastaje premještanjem aktivnosti s tradicionalnih proizvođača na korisnike i rast neplaćenog angažmana pa taj ulog ostaje neizmjeren i ne vidi se kao aktivnost koja stvara vrijednost.

Ipak, današnji izračun bruto domaćeg proizvoda je značajno unaprijeđen u odnosu na inicijalni i neprestano se razvija. No, nez obzira na raščlanjivanje tradicionalnih proizvodnih sektora na primjerenije komponente, kao i boljim tretmanom nematerijalnog kapitala – ključna ograničenja ostaju. I dalje se zanemaruje značajan dio neplaćenog rada koji se odvija u kućanstvima, kao i brojne samouslužne aktivnosti karakteristične u vrijeme intenzivne digitalizacije – od internet bankarstva do traganja za informacijama ili kupnje.

U takvim okolnostima ukupna produktivnost sustava naizgled raste jer se isti ishod realizira u manje obračunatog vremena, ali ušteda nastaje zbog značajnog angažmana potrošača – pa statistički dobitak ne znači nužno i stvarni dobitak za korisnike.

Jedno od modernih unaprjeđenja statističkog okvira za praćenje napretka je kvalitativna prilagodba (quality adjustment). Kod novijih i modernijih proizvoda cijene se normiraju na određenu kvalitetu kako unaprjeđenje ne bi ostalo sakriveno u cijeni koja raste sporije od kvalitete. No, to je znatno lakše učiniti za fizičke proizvode nego za usluge – osobito u domeni obrazovanja ili zdravstva.

Dodatno, procesne inovacije poput bolje organizacije ili skraćivanja čekanja uz manje pogrešaka i boljeg korisničkog iskustva nije moguće statistički izraziti jer ne postoje volumenski pokazatelji koji bi ukazivali na napredak u količini isporučene usluge.

Važno je upozoriti, nastavlja autorica, da se rast nematerijalnog kapitala – poput podataka, softvera, robnih marki ili organizacijskog znanja uključivo i poslovne modele, najčešće ne pojavljuju kao element doprinosa produktivnosti, već se uglavnom knjiže kao trošak.

Slično, besplatne (freemium) usluge – od Internet pretraživača, društvenih mreža ili nekih softvera) predstavljaju realnu dobrobit za korisnika ali se ne monetiziraju u obliku financijskih transakcija pa ne ulaze u statistički obračun. Glavni problem takvih usluga je nejasna definicija rezultata aktivnosti – što je mjerljivi ishod takvog rada, kao i koja je vrijednosti doprinosa tog rada ukupnoj proizvodnoj produktivnosti.

Zbog toga ekonomisti rade na poboljšanjima statističkog okvira, i pri tome poboljšavaju sliku ekonomskih trendova, ali temelj i dalje ostaje usmjeren na tržišne transakcije, sate rada, fizičke ili financijske rezultate – i dalje bez vrednovanja stvarno utrošenog vremena, bez mogućnosti vrednovanja efikasnijih poslovnih procesa, kao i bez mjerenja doprinosa nematerijalnog kapitala – a upravo oni, zapravo, karakteriziraju moderno doba proizvodnje bez proizvoda.

Upravo je proizvodnja bez proizvoda glavni problem sveobuhvatnog statističkog okvira. Ekonomija se, naime, odvaja od materijalne proizvodnje. Ne radi se samo o tome da tržištem dominiraju usluge, već se i klasično prepoznatljivi proizvodi uslužno transformiraju (servitizacija). Na primjer, proizvodnju sve češće nose tvrtke bez tvornica, a sve veći dio vrijednosti čini softver, dizajn, robna marka. podaci i odnosi s korisnicima – a njih nije moguće izraziti u mjerljivim količinama.

Drugačije rečeno, ako tvornica i fizički proizvod prestaju biti centar proizvodnje.
postavlja se opravdano pitanje gdje nastaje ekonomska vrijednost i kako njeno nastajanje i migraciju pratiti između ekonomskih sektora i nacionalnih ekonomija.

Konkretnije, proizvodnja izvan tvornica je proces nastanka proizvoda u kojem dominiraju dizajn i robna marka, odnosno marketing i promocija te prodaja, a fizička izrada je prepuštena nezavisnim, podugovorenim tvrtkama – često u drugim zemljama ili čak na drugom kraju svijeta. U takvim okolnostima je nejasno radi li se o proizvodnji ili nekom obliku trgovine i uslužne djelatnosti.

Slično, nejasnu definiciju nosi i transformacija proizvodnje u uslugu kod koje se prodaja fizičkih proizvoda zamjenjuje iznajmljivanjem i održavanjem. Taj model se posebno ističe u sve raširenijim “cloud” uslugama gdje se nekadašnja korporacijska investicija u hardver i softver zamjenjuje mrežnim (cloud) i digitalnim (SAS – software as service) uslugama.

Posljedica ovog trenda je nejasna kategorizacija ekonomskog ishoda – jer je teško odrediti cijenu za količinu izlazne veličine (output). Radi se o dematerijalizaciji proizvodnje u kojoj statistički okvir, primarno usmjeren na materijalne tokove, sve teže hvata stvarne vrijednosti moderne ekonomije.

Moderna ekonomija, naime, neprestano uvodi nove poremećaje uobičajenih tržišnih obrazaca. Primjer je i uklanjanje posrednika (disintermediation) kojom se ostvaruje izravna veza između proizvođača i korisnika i time se u bitnome skraćuje lanac nastanka dodatne vrijednosti.

Takav oblik digitalizacije prenosi dio posredničkih poslova izravno u okvire kućanstava pa se poslovi, koje su nekad obavljali profesionalci poput administrativnih činovnika, prodavača ili putničkih agenata, sele u domenu krajnjeg korisnika. Ti poslovi i taj rad nije nestao, ali ga preuzima korisnik pa taj rad nema transakcijsku vrijednost i o njemu ne postoji trag u bruto domaćem proizvodu.

Ova se promjena se može opisati kao transformacije tradicionalne ekonomije. Najprije – organizacijski, vrijeme i posao koje je tradicionalno u domeni tvrtke seli u domaćinstvo. Osim toga, digitalne platforme kao moćni posrednici u odnosu proizvođača i korisnika mijenjaju ekonomski lanac vrijednosti i postavljaju se kao upravitelji međusobnog odnosa, što se teško iskazuje kao financijsko-količinska vrijednost. Jednako tako, ovakav koncept samouslužne ekonomije zamućuje vremensko opterećenje u procesu posredovanja. Naime, napredak je iskazan u uštedi vremena posredovanja, ali to vrijeme ne nestaje – samo se seli na korisnika.

Zbog toga standardna statistika ove promjene registrira kao nižu cijenu uz manji angažman zaposlenih – ali u potpunosti ili značajno zanemaruju dodatni i neplaćeni rad kućanstva, promjene u kvaliteti usluge i rastuću važnost podataka o korisnicima kao i značajnu ulogu posredničke tehnologije – informatičko-mrežnih platformi.

Može se reći da informatičko posredovanje ekonomiju prikazuje učinkovitijom nego što to ona zaista jest. Dio posla je uklonjen iz statističkih evidencije, iako nije prestao postojati – već se preselio u kućanstva. To ukazuje na problem statističke evidencije koja treba, osim onoga što se može izraziti kao tržišna transakcija, mjeriti i utjecaj novih i drugačijih organizacijskih tokova koji ekonomske utjecaje i vrijednosti raspoređuju na novi način.

Osim digitalnog posredovanja koje mijenja strukturu proizvoda i usluge, važna promjena krije se i u sadržaju usluge te njenoj cijeni. Naime, sve je više besplatnih (free) usluga koje imaju relativno visoku ekonomsku vrijednost. Takve besplatne usluge s ekonomskom vrijednošću nije jednostavno izraziti u postojećim statističkom okviru pa ne ulaze u izračun BDP-a.

Primjerice, digitalne usluge poput Internet pretraživača, e-mail sustava, društvenih mreža ili mrežnih centara (cloud poslužitelja), nemaju cijenu za korisnika – pa se na tržištu pojavljuju samo indirektno kao oglašivački proizvodi, eventualno kao neki oblik pretplate ali ne ocrtavaju stvarnu korisničku vrijednost.

Neke metode pokušavaju definirati tu stvarnu korisničku vrijednost, pa u anketiranju korisnika pokušavaju doznati za koji novčani iznos bi korisnici odustali od tih besplatnih usluga. To je neki oblik financijskog vrednovanja koristi koju korisnici osjećaju. Iako to nisu precizne i objektivne mjere – ipak pokazuju da su vrijednosti koje korisnici doživljavaju višestruko veće od onih koje se pojavljuju u statistici.

Autorica smatra da anketiranje korisnika kako bi procijenili vrijednost besplatnih usluga ne može nadomjestiti stvarno mjerenje, najviše zbog metodoloških teškoća – od golemih razlika u doživljaju vrijednosti pa za neke korisnike iste usluge imaju ekstremnu vrijednost dok za druge je ona mala, do toga da vrijednost varira prema spolu, dobu ili obrazovanju korisnika. Ipak, ovakva anketna dopuna procjene vrijednosti se može smatrati korisnom jer daje informaciju koliki je njen doprinos iznad službenih brojki te za informaciju o tome gdje službena statistika najviše odudara od korisničkog doživljaja vrijednosti.

Poseban problem praćenja ekonomskog napretka ili rasta produktivnosti unutar nacionalnih okvira predstavlja problem mekih ekonomskih granica. Autorica proširuje problem izvan nacionalnih granica na sve podjele – one koje se odnose na razgraničenje država, sektora, proizvoda i usluga, mjesta proizvodnje ili pružanja usluge pa se do plaćenog ili neplaćenog rada.

Dosadašnje jasne granice nacionalne ekonomije više ne podliježu uobičajenim zakonitostima. Dizajn ili robna marka proizvoda mogu nastati u jednoj državi, dok je proizvodnja tog istog proizvoda u drugoj, a podaci i intelektualno vlasništvo u trećoj. Ta činjenica se nerijetko koristi da se produktivnost smješta u porezno povoljnije okruženje, dok je mjesto nastanka stvarne vrijednosti, a koju je teško ili nemoguće mjeriti, tamo odakle je lakše poslovati ili je tržište pogodnije. U takvim okolnostima analiza vrijednosti nacionalnog proizvoda postaje vrlo upitna.

Nije samo geografska lokacija problem. Problem je i povući granicu između proizvoda, odnosno proizvodnje i korisnika. Ako se kao primjer istakne Ikein poslovni model – onda je jasno da u proizvodnji sudjeluje i krajnji korisnik ulaganjem svoga rada u sastavljanje proizvoda. S jedne strane Ikea snižava cijenu svoje proizvodnje, dok s druge strane kućanstva troše vrijeme da bi to sniženje kompenzirala. Prema autorici knjige, takva nova ekonomska praksa zahtijeva uvođenje posebnih “satelitskih” računa koji bi mjerenjem uloženog kućanskog vremena izvan fizičke proizvodnje dopunili statistički okvir.

Jednako tako, problem granica se može vidjeti i kod razgraničenja proizvoda i usluge. Nekadašnja prodaja proizvoda koja prelazi u model iznajmljivanja s uslugom održavanja ili pojava proizvođača koji u svom sastavu uopće nemaju proizvodni pogon, kao i prodavača koji nemaju vlastitih proizvoda pa ni skladište ili mrežnih dobavljača (cloud) koji korporacijama iznajmljuju kompletan IT sustav – od računala, softvera, mrežne infrastrukture do održavanja. Postavlja se pitanje kod ovako koncipirane ekonomije – u kojem ekonomskom sektoru nastaje dodatna vrijednost, gdje se stvara ili gubi produktivnost.

U knjizi se posebno ističe već ranije spomenuti problem razgraničenja između plaćenog i neplaćenog te između tržišnog i osobnog – kućanskog utroška vremena. Što je proizvod u ekonomiji gdje se vrijednost stvara korištenjem ili usputnim stvaranjem digitalnog sadržaja, na temelju utrošenog osobnog vremena ili usmjerene pažnje te ugradnjom osobnog rada? Radi li se o rastu produktivnosti jer tvrtka, nominalna nositeljica proizvoda za isti trošak proizvodi više, pri tome ne računajući osobni – kućanski doprinos korisnika ili će se u objektivno statističko praćenje produktivnosti trebati uračunati i skriveni troškovi osobnog korisničkog doprinosa?

Zapravo, nužno je razjasniti što je u novoj ekonomiji vrijednost i kako bi ju statistički okvir trebao pratiti. Radi se o indeksaciji cijena i deflatora – iznosa koji nominalnu cijenu transformiraju u realnu eliminirajući utjecaj inflacije te koji u novoj digitalnoj ekonomiji i modernim uslugama iskrivljuju sliku napretka, odnosno produktivnosti.

Drugim riječima, da bi se nominalna cijena transformirala u iznos koji mjeri vrijednost proizvoda ili usluge, najprije iz nje treba ukloniti vrijednost inflacije i to tako da se cijena, odnosno prihod korigira na temelju usvojenog, unaprijed definiranog indeksa. Nažalost, takvi indeksi nisu prilagođeni stvarnim kvalitativnim promjenama pa se često dešava da primijenjeni indeksi eliminiraju daleko više vrijednosti nego je fiktivno uneseno inflacijom. Drugim riječima iako su noviji proizvodi možda skuplji zbog inflacije u njima se krije i golemi tehnološki napredak koji se deflatorima umanjuje, a statistički okvir ga ne kompenzira niti obračunava.

Autoričine teze zasnovane su na činjenici da vrijednost nije isto što i cijena. Cijena, naime, predstavlja kompromis između ponude i potražnje, a ne objektivnu mjeru iskustvene korisničke vrijednosti. Jednostavnije rečeno, proizvod može imati visoku vrijednost za korisnika ali nisku ekonomsku cijenu. Trošak proizvodnje je u modernoj ekonomiji drugačije izražen i distribuiran, a posljedica primjene zastarjelog statističkog okvira praćenja je, tvrdi autorica knjige, značajno podcijenjena produktivnost.

Osim toga, zastarjela metodologija nosi i normativnu predrasudu pa pogrešno interpretira vrijednost izlaznog proizvoda, proizvodnog troška i koristi za krajnjeg korisnika. Odnosno, ako se u izračun bruto nacionalnog dohotka ne uključuju parametri degradacije prirode, neplaćenog rada i korištenog društvenog kapitala jer se ti doprinosi deklariraju kao zanemarivi – radi se o političkom odabiru koji značajno utječe na izračune i interpretaciju produktivnosti i napretka.

Zbog toga, smatra Diane Coyle, potrebno je postojeći okvir nadopuniti vrijednošću i izvan novčanim indikatorima društvenog bogatstva – pa prirodni i društveni kapital treba mjeriti u odnosu na doprinos dugoročnoj održivosti i blagostanju, a ne samo trenutačnoj tržišnoj vrijednosti.

Drugim riječima, indeksi cijena koji se primjenjuju u normiranju vrijednosti proizvoda i usluga radi statističkog praćenja ne garantiraju objektivno mjerenje već predstavljaju politički instrument kojim se određuje koja se vrijednost broji, a koja briše. Zbog toga je objektivna vrijednost i preduvjet objektivnosti pokazatelja napretka.

Gledajući šire, napredak se ne može pratiti samo tijekom ekonomskih transakcija. Važna je mogućnost bilježenja i praćenja stanja i strukture bogatstva nekog područja. Radi se o ideji sveobuhvatnog bogatstva (comprehensive wealth) koji uključuje ukupno bogatstvo po stanovniku i sadrži komponente proizvedenog, financijskog, ljudskog, prirodnog, društvenog i nematerijalnog kapitala.

Za razliku od bruto društvenog proizvoda (BDP), koji se bavi aktualnom ekonomskom razmjenom i ne govori ništa o ostavštini, odnosno ne mjeri akumulaciju znanja, status zdravlja ljudi i prirode, niti se bavi sposobnošću i efikasnošću institucija i društva, koncept praćenja sveobuhvatnog bogatstva sve to propituje. Najvažnija preokupacija takve metrike je, pojednostavljeno, provjera sposobnosti društva za generiranje blagostanja.

Opće blagostanje ovisi o statusu raspoloživog kapitala. No, kapital je složen pa ga autorica klasificira u pet glavnih grupa. Najprije, tu su proizvodni i financijski kapital koji objedinjuju infrastrukturu, zgrade, strojeve i financijsku imovinu. Suptilniji je ljudski kapital – onaj koji se odnosi na obrazovanje, znanje i vještine te zdravlje ljudi. Pridružuje mu se i prirodni kapital koji nosi procjenu prirodnih bogatstava i održivost ekosustava. Vrlo značajnu ulogu ima društveni i institucionalni kapital koji opisuje i mjeri utjecaj međuljudskih odnosa i vrednuje razinu društvenog povjerenja, vladavine prava, sigurnosti i funkcioniranje institucija. Konačno, u vrijeme digitalizacije posebno je važan nematerijalni kapital – onaj koji se odnosi na podatke, softver, istraživanje, razvoj, robnu marku i organizaciju i njene specifičnosti poput poslovnog modela.

Ove kategorije kapitala nije jednostavno sabiti u jedinstvenu novčanu mjeru. Za to je nužno koristiti obračunske, imputirane cijene (shadow prices) prirode, zdravlja, podataka i povjerenja. Nažalost, unaprijed treba odbaciti ideju pune preciznosti jer se radi o metodama pridruživanja financijskih vrijednosti suptilnim i teško mjerljivim veličinama. Za očekivati je da će se mjera pojavljivati u rasponima, a ne konkretnim vrijednostima.

Posebna vrijednost koncepta sveobuhvatnog bogatstva ogleda se u praćenju do sada zanemarivane održivosti. Naime, činjenica je da udio prirodnog kapitala u globalnom bogatstvu opada iako ukupno bogatstvo raste. Ta činjenica ukazuje da je rast nastao na uštrb trošenja prirodnih bogatstava. Bez jasne metrike koja bi ovu činjenicu kvantificirala postoji opravdana bojazan da je ovakav razvoj neodrživ i da trenutačni razvoj temeljimo na oduzimanju prirodnih bogatstava budućih generacija.

Ipak, metoda praćenja sveobuhvatnog bogatstva nije idealna jer je ovisna o odabiru imputiranih cijena, a nije niti prilagođena praćenju vrlo suptilnih kategorija bogatstva poput slobode i smisla – koje nije lako prepoznati niti kvantificirati, ali koje snažno djeluju na osjećaj dobrobiti i napretka. Bez obzira na nedostatke, prednosti ovog koncepta su neupitne. Bez njegove primjene nije moguće znati da li ekonomske i društvene promjene vode u stvarni napredak ili samo brže troše postojeće resurse, otvarajući prostor za ekonomsku stagnaciju i nazadak.

Vjerojatno će biti potrebno, konstatira Diane Coyle, kombinirati koncepte životne dobrobiti (well-being), sveobuhvatnog bogatstva (comprehensive wealth) i praćenja utrošenog vremena, umjesto sve kompliciranijeg izračuna bruto nacionalnog dohotka.

Indeksi koji mjere i procjenu zadovoljstvo životom, dopunjeni složenim indikatorskim “nadzornim pločama” rješavaju dio problema, ali tek uz primjenu alata za praćenje svih šest komponenata sveobuhvatnog bogatstva može se pratiti održivost i trend ekonomskih promjena.

U tom procesu autorica ističe vrijeme kao važnu zajedničku mjeru koja se proteže kroz proizvodnju jer ukazuje na produktivnost procesa, ali igra važnu ulogu i u životu korisnika te mjeri plaćeni ali i neplaćeni angažman te odmor. Zbog toga će budući sustav morati ugraditi mjeru korištenog vremena (time-use accounting) u novi statističko-nadzorni okvir.

Takav će okvir zamijeniti bilancu bogatstva izraženu po stanovniku, u sasvim novi obračun koji će mjeriti promjenu bogatstva na temelju održive promjene u prirodi, ljudskom i društvenom kapitalu.

Novi statističko-pregledni okvir otvara pitanje uspostave okolnosti da društvo dugoročno dobro živi (kapital i vrijeme), a onda odgovara i na pitanje koja se bogatstva, i u kojoj mjeri, transformiraju u konkretnu dobrobit.