Nema sumnje da knjiga The Botom Billion: Why the Poorest Countries are Failing and What Can Be Done About It, u kojoj autor Paul Collier raščlanjuje razloge ekonomske stagnacije i propadanja najsiromašnijih država svijeta, koje su u tom siromaštvu zarobile gotovo milijardu ljudi, predstavlja dragocjeni izvor informacija i objašnjenja – a onda i prijedloga za izlazak iz tog stanja ekonomsko-socijalnog zatočeništva. Stanje je, naravno, strašno za stanovnike tih država, ali i za njihove susjede kao i za cijeli svijet. Zbog toga autor naglašava – ne možemo tu situaciju gledati ravnodušno, naš zadatak je omogućiti razvoj svima i tako stvoriti bolji i sigurniji svijet za siromašne, ali i za nas, kao i za našu djecu.
Statistički gledajući – ekonomski pokazatelji govore u prilog sve višeg životnog standarda globalne većine. Prosperiraju razvijeni, ali i do jučer siromašne zemlje danas gospodarski napreduju. Golema većina svjetskog stanovništva ostvaruje stabilan gospodarski rast. Ipak, postoji grupa zemalja, prvenstveno afričkih ali i dio azijskih, koje su uhvaćene u “zamku” siromaštva i ne mogu se iz nje samostalno izvući. Iz godine u godinu njihovo je gospodarsko zaostajanje sve veće. Autor naglašava, a to pokazuje i situacija u svijetu, da to stanje nije održivo. Osim humanitarnog problema, sve evidentnija je i stalna nesigurnost u siromašnim zemljama i njihovom okruženju, a zbog globalne povezanosti je sve intenzivnije globalno rasprostiranje nesigurnosti u obliku ekonomskih i političkih migracija, kao i terorizma.
Paul Collier je identificirao četiri glavne grupe karakteristika koje su najsiromašnije zemlje prikovale za svjetsko ekonomsko dno i koje im ne dozvoljavaju da se od njega odlijepe. Radi se o isprepletenim karakteristikama koje se uzročno-posljedično nadovezuju, što autor analizira i obrazlaže u prvom dijelu knjige. Ukratko, radi se o zemljama čestih ratnih sukoba, nerijetko bogatih prirodnim bogatstvom – često naftom, siromašnih i nerazvijenih susjednih država te pod kontrolom loše, autokratske ili korumpirane demokratske politike.
Analiza okolnosti kroz povijest tih siromašnih zemalja, kao i detaljna analiza podataka koje je autor provodio, ističe nekoliko zanimljivih, a potpuno neintuitivnih činjenica. Najprije, prirodno bogatstvo – bez obzira na njegovu financijsku izdašnost – u zemljama loše politike ne doprinosi ekonomskom razvoju zemlje. Osim toga, još zanimljivije, uvođenje demokracije u zemljama koje obiluju prirodnom bogatstvom, skreće prihode nastale od izvoza prirodnih izvora od izgradnje društva u korupciju radi održavanje vlasti i time izravno narušava i onako slabe izglede za ekonomski rast.
Konkretnije, bez poticanja raznolikosti u privredi, u siromašnim zemljama bogatima prirodnim bogatstvom vrlo izrazito djeluje “Dutch Disease” sindrom kod kojeg izvozna dominacija jednog sektora zbog jačanja deviznog tečaja potpuno onemogućuje izvoz svih ostalih. Dodatno ekonomsko propadanje izaziva već spomenuta loša politika, koja je devastirajuća bez obzira postoje li izvori prirodnog bogatstva ili ne. Odnosno, koncentracije ekonomske moći pod kontrolom autokratskog režima ne vode prema razvoju društva, već prema bogaćenju vlasti. Apsurdno, ali prema podacima istinito, niti uvođenje demokracije tu situaciju neće popraviti. Još i gore, mlada i nerazvijena demokracija, bez mehanizama koji bi ju unaprijedili (check & balances), iscrpljuje se na izborima – a nakon toga partija koja zauzima vlast preuzima kontrolu nad ekonomskim resursima te ih koristi za održavanje vlasti – korupcijom i kupujući glasove – jer je to mnogo jednostavnije i brže nego stvaranje efikasnih državnih institucija i javnih servisa koje bi građane ponukale da izabranu vlast slobodno i prirodno biraju ponovo.
Angus Deaton u svojoj knjizi The Great Escape jasno dokazuje stabilan globalni ekonomski rast, ali i ukazuje da financijska pomoć slabo razvijenima nije rješenje za pokretanje gospodarstava.
Ratni sukobi i siromašno susjedstvo, ostale dvije karakteristike najsiromašnijih, su samorazumljive. Ipak, zanimljiva je činjenica da ratni sukobi – iako se često definiraju kao međuetnički, nastali zbog ugnjetavanja ljudskih prava – uglavnom nisu takvi. Najvažniji razlog građanskih ratova u najsiromašnijim zemljama su siromaštvo i nedostatak ekonomskog rasta dodatno potaknuti postojanjem prirodnih resursa kao jeftinog izvora ekonomske moći. Ti razlozi potiču i hrane ideju da se osobni prosperitet, odnosno prosperitet neke grupe ostvari preuzimanjem vlasti radi gospodarenja ekonomskim resursima. Etnička pripadnost je samo temelj homogenosti grupe, a ne razlog rata.
Drugi dio knjige govori o metodama pomoći, alatima koje bi mogle siromašne države gurnuti iz gliba siromaštva, koje je uz ranije opisane okolnosti dugoročno i samoodrživo. Neke od metoda, poput financijske pomoći su već prisutne, neke – poput vojnih intervencija ili misija očuvanja mira se primjenjuju povremeno i s dubioznim rezultatima, a neke poput trgovinskih sporazuma ili izmjene pravne regulative izgledaju previše komplicirane da bi se itko u njih upustio.
Iako se ne radi o posebno inovativnim i neprepoznatim alatima u borbi protiv siromaštva, njihova primjena u skladu s ispravno prepoznatim uzrocima trajnog gospodarskog zaostajanja najsiromašnijih, predstavlja značajno unaprjeđenje. Pravilno doziranje vrste pojedinačne ili kombinirane intervencije i trenutka primjene, u odnosu na ekonomsko-politički status države na koju se odnosi, može prouzročiti kritičnu razinu promjene koja će potaknuti rast najslabijih te pokrenuti mehanizam izlaska iz klopke siromaštva.
Ipak, financijska pomoć, kao osnovni način kojim razvijene zemlje pokušavaju utjecati na promjene, u najvećem broju slučajeva djeluje na isti način kao i prirodno bogatstvo – učvršćujući vlast koja nema niti namjeru, niti potrebu provoditi političke ili gospodarske reforme, pa do gospodarskog rasta niti ne dolazi. Odnosno, uobičajena financijska pomoć korumpiranim vladama neće doprinijeti razvoju društva.
Bez financijske pomoći – niti rasta neće biti, pa ju treba uskladiti sa statusom u kojem je država koja pomoć prima. Ako se radi o zemlji koja je izašla iz ratnog sukoba, tada izravna pomoć u novcu neće dovesti do ekonomskog rasta – već treba financirati savjetnike koji će najprije osnažiti vladu – uvesti metode kontrole (check and balances), ojačati slobodu medija, inzistirati na ukidanju zaštitnih tarifa radi slobodnijeg kretanja roba i usluga potičući konkurenciju, onemogućavajući devastirajući utjecaj korupcije. Istovremeno najbogatije države bi trebale raditi na uvođenju trgovinskih i pravnih standarda koje bi omogućile povoljnije uvjete trgovine s najsiromašnijima, potičući diversifikaciju njihovog izvoza.
Sve to neće biti moguće bez promjene stava najbogatijih zemalja, koje bi trebale odustati od općih rješenja i fokusirati se na problem najsiromašnijih, ustrojiti organizacije koje bi adresirale problem – ne samo kod ciljanih zemalja, već i u ekonomijama najrazvijenijih. Najrazvijeniji mogu pomoći potičući razvoj institucija koja zajednički djeluju na stvaranje okolnosti za trgovinsku razmjenu s najslabijima, koji djeluju na carinske barijere prema siromašnima, oblikuju pomoć prema stvarnim potrebama i suzdržavaju se od nekoordiniranog i neselektivnog financijskog pomaganja.
To su ideje i smjernice koje je autor predložio još 2007. godine, a prema popularnosti knjige – čini se da su te ideje naišle na široko razumijevanje. Ipak, koliko možemo laički uočiti – čini se da je malo tih ideja zaista i primijenjeno.
Sir Paul Collier, born 23 April 1949, is a British development economist who serves as the Professor of Economics and Public Policy in the Blavatnik School of Government and the director of the International Growth Centre. He currently is a Professeur invité at Sciences Po and a Professorial Fellow of St Antony’s College, Oxford. He has served as a senior advisor to the Blair Commission for Africa and was the Director of the Development Research Group at the World Bank between 1998 and 2003.
