U posljednje vrijeme se sve češće pitam, prateći oštro intonirane diskusije na socijalnim mrežama, odakle sudionicima u raspravi tolika sigurnost u tvrdnje koje iznose. Manje me iznenađuju argumenti kojima se te tvrdnje podupiru, bez obzira koji su, a daleko više sam začuđen sigurnošću kojom se iznose. Ne samo da su sudionici u raspravama izrazito sigurni u svoje stavove, već su jednako toliko sigurni da su tuđe ideje pogrešne.
U takvim verbalnim sukobima postoji logička komponenta koja me ne ostavlja ravnodušnim. Naime, teško je vjerovati u postojanje dvije sasvim suprotstavljene istine. Za očekivati je da bi neka od strana u raspravi ipak trebala biti u krivu – no obje strane su jednako sigurne da one to nisu. To je zanimljiv logički izazov jer se oprečni stavovi ne mogu opravdati nedostatkom činjenica. One su jednako dostupne svima. Ne radi se niti o razini obrazovanja ili intelektualnom kapacitetu diskutanata. Da je to u pitanju – redovito bi jedna strana bila manje informirana ili intelektualno inferiorna, što gotovo nikad nije slučaj. Zbog toga se postavlja pitanje – što je uzrok takvom kategoričkom neslaganju?
U knjizi “The Scout mindset – Why Some People See Things Clearly And Others Don’t”, autorica Julia Galef ovom pitanju pristupa sistematično, opširno opisuje uzroke te nudi konkretne i upotrebljive odgovore. Knjiga bi se mogla svrstati u neku vrstu epistemološke samo-pomoći. Odnosno, autorica se bavi idejom ispravnog mentalnog stava koji bi trebali zauzeti radi lakšeg prepoznavanja i prihvaćanja informacija potrebnih za bolje razumijevanje okolnost u kojima živimo – bez obzira da li te informacije potvrđuju ili opovrgavaju naše prethodno zauzeto stajalište.
Nije ovo prva niti jedina knjiga na ovu temu, a ne radi se niti o nekom posebnom znanstvenom dostignuću. Ipak, knjiga je vrijedna čitanja jer znanstvene činjenice, uglavnom iz područja psihologije, smješta u konzistentnu formu namijenjenu praktičnoj primjeni. Za razliku od sličnih, ova bi se knjiga mogla svrstati u uspjelije jer ne nameće neku “pobjedničku” strategiju, nego očekuje aktivno i sistematično preispitivanje odnosa prema vlastitim uvjerenjima te nudi alate koji u tome mogu pomoći.
Problematiziranje pretjeranog vjerovanja vlastitim stavovima autorica otvara opisom slučaja Alfreda Dreyfusa – koji je osuđen kao njemački špijun na temelju slabih i pogrešno interpretiranih dokaza te uz zanemarivanje činjenica koje se ne uklapaju u unaprijed stvorenu sliku. Na temelju praktički istih činjenica, drugačije sagledanih u istrazi Georgesa Picquarta, uz brojne prepreke i otpore – Alfred Dreyfus je naknadno pravedno oslobođen. Primjer je izabran jer vrlo jasno demonstrira dva različita pristupa istrazi, koji proizlaze iz dva bitno različita mentaliteta. Julia Galef ih slikovito naziva vojničkim i izviđačkim.
Ovi su nazivi dobro odabrani jer vjerno opisuju sadržaj koji nose. Vojnički mentalitet se najbolje može dočarati vojničkim metaforama pa se pojavljuje u verbalnim oblicima poput “obrane ispravnih stavova”, “napadu na pogrešne ideje” ili “borbi za istinu”. Uglavnom, psiholozi bi ga prepoznali pod terminom izravnog motivacijskog zaključivanja – u kojem se iz različitih razloga fiksira, štiti i racionalizira unaprijed zauzeti stav. Suprotno od toga – izviđački mentalitet bi se mogao opisati kao onaj koji sistematično i hrabro preispituje vlastitu poziciju i u prvi plan stavlja objektivnost, a ne integritet osobe ili integritet prethodno zauzetog stava.
Motivacijsko zaključivanje, karakteristično za vojnički mentalitet, pokazalo se korisno u ostvarivanju kratkoročnih, osobnih intelektualnih ciljeva poput izgradnje ili zadržavanja pozitivne slike o sebi pa onda i zaštiti od negativnih emocija, kao i za podizanje samopouzdanja. Isto tako, takav se mentalitet pokazao korisnim i za bolje socijalno pozicioniranje, pribjegavajući nesvjesnom potenciranju vlastitih kvaliteta radi uvjerljivijeg nastupa pred drugima ili radi ostvarivanja neke atraktivne socijalne pripadnosti. Usprkos dokazanoj uspješnosti u savladavaju neposrednih osobnih ili socijalnih prepreka, objektivno gledajući radi se o samozavaravanju koje je dugoročno neodrživo. To je rekurzivni proces koji traži stalno obnavljanje – uglavnom u obliku novih i sve kompliciranijih konstrukcija koje često dodatno zamagljuju percepciju i vode u pogrešno zaključivanje.
U prilog tezi o neproduktivnosti motivacijskog zaključivanja govore i brojni primjeri diskusija na socijalnim mrežama koji rijetko vode prema razrješenju, iako su takve diskusije naizgled racionalne i utemeljene na činjenicama. Naime, radi se o nesvjesno pristranim stavovima koji su utemeljeni na selektivno odabranim podacima, a taj pristup je posebno izražen kod informiranih i stručnih diskutanata. Zbog toga ne treba čuditi da znanje i informiranost sugovornika nisu garancija nepristranosti, niti garantiraju da će rasprava završiti suglasnošću oko objektivne istine – zapravo, upravo suprotno. Čak i kod onih koji imaju dobru volju diskutirati objektivno, pristranost je učestala, neprimjetna i pogubna. Uočiti ju je moguće jedino aktivnim, voljnim praćenjem i analizom postupaka, a ne mišljenja. Točnije, autorica knjige tvrdi da uvjerenje o vlastitoj objektivnosti nije mjerodavno, nego da je potrebno potražiti elemente ponašanja koji do objektivnosti vode.
Element ponašanja koji vodi prema objektivnosti i koji je karakterističan za izviđački mentalitet je, na primjer, javno priznanje vlastite greške – pa se nije loše upitati možemo li se sjetiti kojeg takvog slučaja? Nepristrana osoba bi, također, trebala demonstrirati otvoren stav prema kritici pa se treba prisjetiti kako reagiramo na nju, možemo li se sjetiti slučaja kad smo ju ozbiljno uzeli u razmatranje? Dobar pokazatelj stava prema objektivnosti govori i društvo koje biramo – pa možemo razmisliti imamo li kojeg prijatelja, a da zagovara neke suprotne ili barem različite stavove? I, na kraju, možemo li uopće osvijestiti vojnički mentalitet – možemo li se sjetiti barem jedne epizode u kojoj smo nastupali s te pozicije?
Prema riječima Julie Galef, ali i prema brojnim primjerima iz knjige, iako pretjerani osjećaj sigurnosti u teze koje iznosimo ponekad može biti koristan, učestalost s kojom se pojavljuje daleko nadilazi opravdanost. Autorica dokazuje da je za uspješan poslovni i privatni život stavove daleko bolje uskladiti s objektivnom, a ne u svoju korist prilagođenom idejom stvarnosti.
Teoretsku pozadinu ideji opravdanosti objektivnog nastupa, čak i kada nam ta objektivnost nije osobito sklona, pružaju istraživanja koja uvjerljivost stava temelje na dvije komponente – epistemološkoj, koja je rezultat poznavanja informacija te socijalnoj – koja proizlazi iz osobne sigurnosti. Prema iznesenim primjerima u knjizi, ali i na temelju iskustva – može se zaključiti da je ova druga znatno važnija za opću uvjerljivost. U knjizi je naveden primjer Jeffa Bezosa koji je kod pokretanja Amazona investitorima otvoreno govorio o investicijskom riziku i niskoj postotnoj vjerojatnosti uspjeha – ali je tako dominirao u svojem nastupu obrazlažući realne okolnosti, kao i objektivnu sposobnost da se s njima nosi – da su mu investitori spremno ponudili novac.
Navedeni primjer govori u prilog tezi da ponašanje usklađeno s objektivnim okolnostima – sadržano u izviđačkom mentalitetu – predstavlja ozbiljnu dugoročnu prednost. Ipak, prepoznavanje objektivnih okolnosti pa onda i djelovanje u skladu s njima najčešće nije lak i prirodan proces pa je potrebno na njemu raditi. Dvije osobine koje autorica prepoznaje kao posebno važne i kojima bi u razvoju izviđačkog mentaliteta trebalo posvetiti posebnu pažnju su spremnost na promjenu mišljenja i odustajanje od pretjerane identifikacije s vlastitim stavovima.
Nažalost, uobičajen stav prema promjeni mišljenja je negativan. Bez obzira radi li se o promjeni vlastitog mišljenja ili promjeni stavova kod nekog drugog – takva promjena se smatra slabošću karaktera. To je, najvjerojatnije, najznačajnija prepreka stvarnom učenju. Mnogo bi bolji bio “labaviji” stav prema formiranom mišljenu, uz nastojanje da ga svaka nova informacija nadopuni, a ako je potrebno i promijeni. Za to postoje i metode. Jedna od popularnijih je Bayesova epistemologija, koja nameće inkrementalnu dopunu unaprijed dodijeljenih vjerojatnosti pojedinim stavovima. Drugim riječima, postojeće mišljenje se konstantno provjerava na temelju usporedbe očekivanog i realiziranog ishoda – pa se postojeći stav modificira i usklađuje s rezultatima provjere, odnosno s objektivnim okolnostima.
Promjena mišljenja, osim što nije popularna i osim što zahtijeva neprestano testiranje vlastitih procjena, vrlo često zapinje na idejama koje su čvrsto ukopane u osobni identitet. To su one kojima se ponosimo, doživljavamo ih kao statusno obilježje. Takve ideje možemo prepoznati i po tome što nas uzrujava svaka sumnja u njihovu ispravnost. Napadne li netko takvu ideju, osjećamo osobnu ugroženost. Promjena stava prema takvoj ideji je, očito, vrlo težak i kompleksan proces. Ipak, ako ideje i vlastite stavove pokušamo doživjeti kao nešto što nas privremeno opisuje, a ne kao temelj karaktera – proces će biti znatno jednostavniji.
Zapravo, možda je najbolji put prema objektivnosti identifikacija s karakteristikama izviđača. Na tom putu će, upozorava Julia Galef, trebati uporno tragati za činjenicama i provjeravati odgovaraju li stavovima u koje vjerujemo. Morat ćemo svoja uvjerenja doživjeti kao privremeno zauzeti stav utemeljen na ograničenim informacijama, onima kojima trenutno baratamo. Ako se pojave neke nove i uvjerljivije informacije, morat ćemo se odlijepiti od vjerovanja koja su, možda, postala dio našeg identiteta i po kojima nas drugi prepoznaju. Vjerojatno ćemo morati promijeniti i svoje analitičke prioritete pa daleko više vremena provoditi u pokušaju odgonetavanja tuđih ideja, argumenata i stavova, nego u brušenju svojih. Ako tako postupimo, gotovo sigurno će i sukobi u javnom prostoru biti rjeđi, rezultati diskusija kvalitetniji, a onda možda i dogovori oko zajedničkih problema postanu lakši.
Julia Galef is co-founder of the Center for Applied Rationality. She hosts Rationally Speaking, the official podcast of New York City Skeptics, which she has done since its inception in 2010, sharing the show with co-host and philosopher Massimo Pigliucci until 2015.
Galef graduated with a BA in statistics from Columbia University. She joined as the member of the board of directors of the New York City Skeptics in 2010. In 2012 she co-founded and became president of the nonprofit organization called Center for Applied Rationality. The organization gives workshops and training to people which helps them to internalize and make and use strategies based on the principles of rationality on a regular basis and help them to improve their reasoning and decision-making skills and achieve their goals. In the year 2015, she was elected as a fellow of the Committee for Skeptical Inquiry.
