Analitički idealizam, koji u svojim radovima zagovara Bernardo Kastrup, nije lako prihvatiti. Radi se o neintuitivnom shvaćanju prema kojem materijalno ne postoji već smo mi i sve što nas okružuje dio sveobuhvatne i jedinstvene svijesti.
Ova ideja je teško prihvatljiva jer je naše društvo duboko uronjeno u materijalističko shvaćanje stvarnosti kojemu se, najviše kroz religiozne koncepte, suprotstavljaju dualističke ideje o ispreplitanju materije i nematerijalnog duha. U materijalističko-dualističkoj dominaciji idealizam se teško probija pa njegove ideje ne dopiru do široke javnosti, a nemaju prođu niti u znanstvenim krugovima. Prema nekim istraživanjima, u svjetskim okvirima prihvaćenost idealizma doseže tek oko šest posto populacije.
Ipak, ideja nije bez uporišta pa me zainteresiralo tumačenje izneseno u knjizi “The Idea Of The World”, kojom je Bernardo Kastrup objedinio i pojasnio dio svojih stručnih, recenziranih i objavljenih radova na temu analitičkog idealizma. Knjiga je izazovna jer je potrebno uporno slijediti filozofsku nit, odupirući se odbacivanju ideje i argumenata samo zato jer je u njih teško povjerovati.
Na tom intelektualnom putu najprije treba prihvatiti ideju da materijalizam – teorija koja u temelju prirode vidi materijalne komponente, odnosno elementarne čestice, nije rezultat neposrednog iskustva pa njene postavke ne možemo smatrati činjenicama. Ova se tvrdnja može smatrati radikalnom, ali ona to nije. Naime, svako opažanje u prirodi prolazi filter svijesti i ne može se smatrati ravnopravnom osobnom (first person) doživljaju.
Ontološki koncepti materijalizma i idealizma nastoje reducirati svu pojavnost na vlastiti temeljni princip. Dok materijalizam tvrdi da je temelj svega materija, idealizam isto tvrdi za svijest. Upravo zato autor knjige upozorava da istinitost tih tvrdnji ne možemo konačno utvrditi niti dokazati, ali možemo procjenjivati njihovu vjerodostojnost.
Vjerodostojnost materijalizma, već na samom početku knjige ističe autor, narušava njegova cirkularnost. Logički je neispravno, naime, materiju koje je temelj ideje objašnjavati u potpunosti se oslanjajući na percepciju i zaključivanje, odnosno svijest – koja je tek posljedica materijalnog djelovanja.
Zapravo se radi o epistemičkoj asimetriji kod koje je za materijalističko objašnjenje prirode nužan viši stupanj apstrakcije. Naime, idealizam vidi svijest kao osnovu iz koje nastaje sva pojavnost i koja tu pojavnost izravno percipira, što znači da su subjekt i objekt proučavanja na istoj razini – na razini svijesti. Za razliku od toga, materijalistička objašnjenja govore o materiji iz koje svijest nastaje pa vezu elementarne materije i izvedene svijesti nije moguće neposredno razumjeti već je nužan viši stupanj apstrakcije. Zbog toga je, tvrdia Bernardo Kastrup, idealističko objašnjenje epistemiološki jednostavnije i bolje.
Ovaj cirkularni problem ima i epistemičku manifestaciju. Naime svi oblici materijalizma, pa i oni koji u svojim teorijama uključuju i nematerijalne komponente, nailaze na probleme koje nije moguće objasniti. Konkretno, materijalizam nema odgovor na težak problem svjesnosti (hard problem of consciousness), dok mikro-iskustvene teorije poput panpsihizma i sličnih, a to su one koje zagovaraju ideju sitnih svjesnih jezgri ravnopravnih materiji, koje se stapaju i tvore veće svjesne sustave, nemaju odgovor na princip tog povezivanja (subject combination problem).
Bez obzira na epistemičku asimetriju i probleme u pronalaženju odgovora na fundamentalna ontološka pitanja, materijalistička tvrdnja o objektivnoj fizičkoj stvarnosti dominira znanošću i društvom jer predstavlja intuitivno uvjerenje većine. U toj teoriji priroda je izgrađena od materijalnih čestica, a svijest nastaje spontano (emerge), njihovom dovoljno kompleksnom međusobnom interakcijom. Fizička manifestacija našeg okruženja pa i nas samih ne daje nam povoda da u nju sumnjamo. Sumnja se pojavljuje tek na rubu percepcije – u fizici izrazito malog (kvantna mehanika) ili izrazito velikog (kozmologija) te u manje popularnim filozofskim pitanjima.
Konkretnije, sumnja najbliža svakodnevnom životu nije empirijska, već filozofska – ona koja ukazuje na nemogućnost redukcije kvalitete osobnog iskustva (qualia) na fizičke komponente (hard problem of consciousness).
Da bi bilo moguće razumjeti zašto je to pitanje veliki problem za zagovornike materijalizma treba znati da se ne radi o tumačenju načina na koji svijest nastaje – to je, uvjetno rečeno, jednostavan problem svjesnosti – iako niti on nije lagan. Nego se radi o principijelnoj nemogućnosti da svjesno iskustvo reduciramo na fizičke komponente koje ne možemo doživjeti neposredno, već isključivo putem svijesti koju želimo reducirati. Radi se o ranije spomenutom problemu cirkularnosti takvog pokušaja na koji ne postoji niti teoretski odgovor. Ako se može primijeniti analogija, onda bi taj pokušaj mogli usporediti s pokušajem razumijevanja našeg izraza lica na temelju autoportreta koji smo naslikali proučavajući našu fizionomiju.
Jednako nerješiv problem imaju i teorije koje se oslanjanju na mikro-iskustvene koncepte i tvrde da je svjesnost fundamentalno svojstvo materije i da se nalazi u svim komponentama prirode. Radi se o filozofskom pristupu u kojem se svijest gradi odozdo prema gore – spajajući jezgre svijesti u sve složenije sustave. No, niti jedna teorija tog tipa nije ponudila odgovor na pitanje o principu udruživanja elementarnih komponenata – kada i zašto do takvog udruživanja dolazi što određuje razinu koje će takvo udruživanje doseći. Drugačije rečeno, potrebna je dodatna razina apstrakcije koja bi objasnila upravo ovakvo grupiranje svjesnih entiteta.
Za razumijevanje razlika između materijalizma i idealizma, dobro je znati kako glavne i očite činjenice u vezi s realnošću tumači jedna, a kako druga filozofska škola.
Najprije, oba filozofska pristupa priznaju očitu i neporecivu vezu osobnog iskustva i aktivnosti mozga. Ta je veza dokazana mnogo puta u raznim istraživanjima, a rezultati tih istraživanja primjenjuju se u medicini i psihologiji. Jasna je i iskustvena i vrlo čvrsta predodžba o jedinstvenom svijetu u kojem se svi nalazimo, a naša pojedinačna percepcija svijeta je kompatibilna i usklađena s percepcijom svih drugih s kojima svijet dijelimo. Također, svi se slažu da se realnost koju doživljavamo razvija i mijenja zakonito, usklađeno s prirodnim zakonima bez obzira na naše osobne preferencije, ideje ili volju.
Ove činjenice su u skladu s materijalističkim tumačenjem prirode i samorazumljive su posljedice dominantne konvencionalne znanosti. S druge strane, analitički idealizam za ove činjenice nudi drugačije objašnjenje pa tvrdi da ih treba tumačiti kao posljedicu djelovanja univerzalne svijesti. Dodatno, analitički idealizam smatra da je to tumačenje konzistentno s onim što o realnosti znamo te da je to objašnjenje jednostavnije, logičnije i potpunije od materijalističkog.
Evidentno je, naime, da su ljudi svjesna bića koja subjektivno percipiraju realnost. Bez obzira da li tu činjenicu razmatramo s materijalističkog ili idealističkog stanovišta – ona se ne može negirati. Ne može se negirati niti činjenica da osobno iskustvo može postati javno poznato samo ako se na neki način ta informacija objelodani, prenese. Ne postoji način izravne percepcije tuđeg iskustva. Iz toga proizlazi da aktivnost mozga, kako god bila izmjerena ili očitana, nije objektivna stvarnost, već informacija koja prolazi filter percepcije promatrača. Zbog toga se može zaključiti o postojanju dvije vrste percepcije i da te dvije percepcije daju različite informacije o istom fenomenu – jedna je osobno, neposredno vlastito iskustvo, a druga je indirektna, filtrirana percepcija tog iskustva na temelju prenesene informacije. Okolnost koja opravdava visoki stupanj korelacije između neposrednog doživljaja i onoga što prezentira prenesena informacija – pa makar to bilo i očitanje instrumenta koji mjeri moždanu aktivnost je postojanje jedinstvenog temelja oba fenomena. Radi se o univerzalnoj svijesti koja se manifestira kao naše neposredno iskustvo poput osjećaja ili emocija i koja se, dodatno, u našoj ili tuđoj percepciji prezentira u obliku vanjskog iskustvenog doživljaja – odnosno, prenesene informacije, poput očitanja mjernog instumenta.
Koliko god interpretacija idealističkog pogleda na stvarnost bila logična, teško je prihvatiti ideju da je univerzalna svijest jedino što postoji. Primjerice, podjela koju intuitivno prihvaćamo i snažno doživljavamo je podjela na živo i neživo. Za analitički idealizam ne postoji temeljna razlika između te dvije kategorije. Razlika ipak postoji, a ona nastaje zbog spontanog proces izdvajanja (disocijacije) kojim se oblikuju fragmenti svijesti (alter). Ti fragmenti svijesti se u percipiranoj realnosti manifestiraju kao živa bića. Poopćeno rečeno, metabolički organizmi koji samostalno održavanju vlastiti život (homeostaza) su fragmenti univerzalne svijesti (alter).
Fragmenti univerzalne svijesti djeluju kao otoci u jedinstvenom oceanu svijesti satkanom od svjesnih misaonih, emocionalni interakcija. Misaoni ocean se u percepciji izdvojenih fragmenata – altera manifestira kao sva neživa priroda i zbog toga ona zadržava konzistenciju bez obzira na mentalne procese onih koji ju percipiraju.
Ontološki temelj analitičkog idealizma je univerzalna svijest (TWE -That Which Experiences). Univerzalna svijest je jedinino što postoji, a sve ono što doživljavamo (percipiramo) je manifestacija njene mentalne dinamike (misli) i izdvojenih fragmenata (alter).
Fragmentacija univerzalne svijesti nudi odgovor i na pitanje konzistencije prirodnih zakona. Odnosno, na pitanje kako to da se priroda ponaša vrlo predvidivo do te mjere da je moguće uočiti zakonitosti i na temelju njih zaključivati o ponašanju u budućnosti. Ako je priroda manifestacija univerzalne, ničime ograničene svijesti – sve u prirodi bi moralo biti moguće. Ipak nije, jer analitički idealizam tvrdi da se i mentalna dinamika ponaša u skladu s određenim mentalnim zakonitostima i da slijedi čvrste obrasce – arhetipove, koji određuju i ograničavaju svojstva mentalne dinamike svijesti, i da je ta ograničena dinamika izvor konzistencije prirodnih zakona. Odnosno, prirodni zakoni su manifestacija mentalne dinamike univerzalne svijesti kako ih percipiraju njeni djelomično izdvojeni fragmenti – alteri.
Jasno je da ovakav ontološki koncept značajno odudara od raširene materijalističke predodžbe o prirodi svega što nas okružuje. Zbog toga ne manjka kritičara ove ideje, a neke kritike treba posebno istaknuti.
Najprije, eksperimentiranje s mjerenjem vremena između podražaja i njegovog osvještavanja (Libetov eksperiment) pokazuje da tijelo u mnogo slučajeva reagira na podražaj znatno prije nego je ta reakcija doprla do svijesti. Zabluda tih kritičara idealizma je u tome, tvrdi autor, što brkaju svijest i metakogniciju. Radi se o tome da tjelesne aktivnosti mogu biti osviještene iako ne moraju imati metakognitivnu reprezentaciju. To bi značilo da je odgovor na podražaj svjestan, iako sposobnost da se taj odgovor objasni može doći kasnije, ili nikad.
Jednako je značajna već spomenuta kritika idealizma koja ukazuje na evidentnu vezu između manipulacije moždanim procesima koje se manifestiraju kao promjene u svijesti – raspoloženju, emocijama ili doživljajima. Ova kritika zanemaruje ranije objašnjenu korelaciju i pogrešno pretpostavlja da je uzrok moždanih funkcija materijalne prirode, dok analitički idealizam tvrdi da su moždane funkcije samo manifestacija dinamike fragmentirane univerzalne svijesti. Drugim riječima, dinamika fragmentirane univerzalne svijesti izgleda kao moždana aktivnost kad ju percipira drugi fragment svijesti (alter).
Kritičari idealizma se često pozivaju na činjenicu nastanka svemira mnogo prije pojave života, što bi trebalo upućivati na postojanje materije prije bilo kakve svjesne aktivnosti. Ipak, analitički idealizam tvrdi da svijest nije ograničena na živa bića. Živa bića su manifestacija fragmentirane svijesti koja nastaje djelomičnim izdvajanjem mentalnih aktivnosti univerzalne svijesti u djelomično samostalne mentalne entitete – altere. To znači da je sav svemir mentalan, bilo u njemu altera koji ga doživljavaju poput nas ili ne.
Autror skreće pozornost na nedostatke materijalističke ontologije. Konkretnije, materijalizam nema objašnjenje za nastanak kvalitativnih karakteristika osobnog iskustva (qualia), što se opisuje kao teški problema svjesnosti. Prema riječima autora, a i prema logici zaključivanja, svjesnost nije moguće reducirati na fizičke komponente koji bi objasnili istu tu svijest koja je proces objašnjenja započela. To je cirkularni problem.
Svjesnost nije jedini problem na koji materijalizam nema odgovor. Kad bi se analitički idealizam sukobljavao s materijalizmom samo oko pitanja svijesti, moglo bi se progovoriti da se radi o filozofskom sukobu koji nema uporište u mjerljivoj realnosti. Da postoje pitanja u domeni materijalističke interpretacije stvarnosti dokazuje i otvoreni problem mjerenja u kvantnoj fizici (measurement problem). Pri tome treba primijetiti da neki odgovori, poput grananja svjetova u teoriji mnogo svjetova (many world interpretation) su fantastičniji i nevjerojatniji od bilo koje idealističke teorije.
Da bi dokazao da analitički idealizam ima uporište u realnosti, autor ulaže značajan napor u analizu onoga što moderna fizika smatra svojim znanstvenim područjem te u interpretaciju realnih fenomena u svjetlu svog filozofskog stava. U tom nastojanju poseže za postojećim teoretskim objašnjenjem ponašanja elementarnih materijalnih čestica na kvantnoj razini koristeći fenomenologiju idealizma.
Konkretnije, postojeća relaciona interpretacija kvantne fizike (interpretacija relativnog stanja) tvrdi da stanje kvantnog sustava nije apsolutno svojstvo tog sustava, već je ono uvijek relativno u odnosu na promatrača ili drugi sustav s kojim je u interakciji. Ova tvrdnja proizlazi iz zakona kvantne neodređenosti te svojstva “kolapsa” valne funkcije u trenutku mjerenja. Logična posljedica tako formulirane relativnosti promatrača u odnosu na kvantno stanje je različita stvarnost za različite promatrače. Ipak, iako teorija govori u prilog različitosti između pojedinačnih osobnih stvarnosti, konkretna stanja u svakom od tih privatnih svjetova nisu direktno usporediva već se njihova međusobna usuglašenost temelji na kompatibilnošću s temeljnim zakonima prirode izraženima kvantnom teorijom i drugim zakonima fizike te razmjenom informacija i koherentnošću tumačenja.
Treba naglasiti da je relaciona interpretacija kvantne fizike znanstvenih teorija a ne pseudo-znanstveno naklapanje. Naslanjajući se na tu teoriju, analitički idealizam dodaje tumačenje koje opravdava međusobnu konzistenciju privatnih svjetova, što osnažuje obje ideje – znanstvenu i filozofsku.
Kao neposredni dokaz veze oba teoretska okvira, autor koristi Shannonovu informacijsku teoriju. Naime, ta teorija tvrdi da informacija opisuje stupanj neodređenosti sustava te da ona ima vrijednost i značenje samo za onoga koji taj podatak može interpretirati. Informacija, dakle, nije fizički objekt – već je to razlika u mentalnom doživljaju i spoznaji. Ova interpretacija je konzistentna s tumačenjima u relacionoj kvantnoj fizici i u analitičkom idealizmu.
Uglavnom, relaciona kvantna teorija govori o stvarnosti koja nije apsolutna nego se manifestira relativno u odnosu na promatrača ili sustav s kojim je u interakciji te koja opisuje informacijom, odnosno razinom mentalnog doživljaja stvarnosti. S druge strane, filozofska teorija analitičkog idealizma sugerira da je priroda svijeta mentalna, da realnost nastaje u procesu kojim izdvojeni fragtmenti svijesti (alteri) percipiraju mentalnu dinamiku univerzalne svijesti. Primjećujući kompatibilnost ove dvije teorije, autor knjige zaključuje o utemeljenosti analitičkog idealizma u stvarnosti.
Osim što je, tvrdi autor, analitički idealizam ravnopravan u tumačenju materijalnih fenomena – u nekim slučajevima nudi odgovore na pitanja koje dominantna znanost ne može objasniti ili objašnjenja nisu dovoljno uvjerljiva.
Konkretno, u slučajevima cerebralne hipoksije – nedostatka kisika u mozgu, kao i u slučajevima hiperventilacije ili nesvjestice zbog ubrzanja (G-Lock), kojima je zajedničko zaustavljanje protoka krvi prema mozgu, dolazi do vrlo živih i teško objašnjivih iskustava proširenja svijesti. Slično se događa i u slučajevima srčanog zastoja, kao i u drugim iskustvima bliske smrti. Neke slična iskustva nastaju i kod inhibicije moždane aktivnosti elektromagnetskim poljem kod tretmana epilepsije. Isto ili slično se dešava pod utjecajem određenih opijata ili ozljeda mozga.
Može se reći da je iskustvo proširene i izvantjelesne svijesti u situacijama kad mozak ostaje bez kisika ili kad su mu funkcije reducirane suprotno materijalističkom objašnjenju dinamike svijesti. Naime, nije lako objasniti zašto bi došlo do pojačanog ili intenzivnijeg doživljaja u situacijama gašenja ili reduciranja funkcija mozga. Razumno je i znanstveno opravdano očekivati da živa i vrlo upečatljiva iskustva traže pojačanu neuronsku aktivnost, a ne njihovo gašenje. Ne radi se samo o intuiciji, već o Shannonovoj informacijskoj teoriji. Konkretnije, ako je iskustvo intenzivno, ono nosi i više informacija – a ako su te informacije materijalno utemeljene, onda njih nužno generira neuronska mreža.
Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi da bogatstvo iskustva u situacijama gašenja moždanih aktivnosti uzrokuje reintegraciju fragmentirane svijesti, što se manifestira kao intenziviranje doživljaja, ovaj fenomen postavlja teška pitanja dominirajućoj materijalistički utemeljenoj znanosti na koje ona odgovore tek treba pronaći.
Konvencionalna znanost nemaju dobro tumačenje niti za fenomen izrazite pogodnost matematičkih modela za opis stvarnosti. Iako se čini razumno očekivati da je matematički jezik pogodan za opis prirodnih zakonitosti, to uopće nije slučaj. Zapravo, tako visoka kompatibilnost mentalne simbolike i prirode je neočekivana i zapanjujuća. Začuđujuće je da prirodni zakoni koji proizlaze iz nasumičnog i kaotičnog kretanja fizičkih čestica imaju svoju preciznu interpretaciju u matematici, odnosno u apstraktnom proizvodu ljudskog uma. Treba znati da matematika nije otkrivena u prirodi, već ju je proizveo ljudski um. Zakoni fizike koji prate strogu matematičku pravilnost govore u prilog strukturi prirode usklađene s apstraktnim mentalnim obrascima. Upravo idealističko tumačenje daje dobar odgovor na ovu anomaliju. Prema idealističkom shvaćanju, priroda je mentalne prirode, pa odatle dolazi i ova kompatibilnost.
U traganju za filozofskom i znanstvenom istinom dobro je znati da prihvaćenosti različitih pogleda na prirodu svega što postoji nije ravnomjerno raspoređena. Materijalizam dominira i predstavlja daleko najrasprostranjeniji filozofski i znanstveni pogled na stvarnost, znatno iza njega zaostaje dualizam, da bi idealizam bio na samom kraju ontološke popularnosti.
Posljedica dominacije materijalizma u filozofiji i znanosti, pa tako i u psihologiji je široko i intuitivno prihvaćanje ega kao centra svjesnosti. To znači da se svijest primarno doživljava kao iskustvo o kojem možemo svjedočiti, koje možemo simbolički iskazati. Drugim riječima, svijest je samorefleksija ljudskog ega. Može se reći da se radi o supstituciji neposrednog iskustva konstruiranom interpretacijom iz perspektive nezavisne osobe.
Autor smatra da je glavni razlog zauzimanja naoko nezavisnog stajališta u odnosu na prirodu u izbjegavanju snažnog emocionalnog sučeljavanja s vlastitim kontradiktornim osjećajima i dubokim konfliktima – a sve s namjerom izbjegavanja osobne patnje.
Dominacija materijalizma u tumačenju prirode i nas samih proizlazi iz njene sposobnosti da znanstveno predvidi buduće efekte neposrednih akcija i time odagna ili umanji njihovu neizvjesnost. Ta sposobnost je zavodljiva i teško se oduprijeti uvjerenju u njenu neprikosnovenu istinitost. Ipak, naglašava autor knjige, odlična simulacija na temelju koje je moguće donositi vjerodostojne prognoze nije isto što i originalna manifestacija.
Vrlo slikovito se u knjizi opisuje idealistički stav prema matrerijalističkoj analizi stvarnosti na primjeru analize rada bubrega pomoću računalne simulacije. Takvom metodom je, naglašavaju idealisti, nesumnjivo moguće donositi korisne zaključke, ali od simulacije nikad nećemo doživjeti da se pomokri na stol.
Važan problem materijalističke ontologije je nedostatak intuitivnog osjećaja smisla. U socijalnoj psihologiji (Meaning Maintenance Model – MMM) postoje četiri izvora smisla, a to su: samopoštovanje, osjećaj kontrole koji proizlazi iz prepoznate pravilnosti ili predvidivosti, pripadnost zajednici i osjećaj povezanosti te simbolička besmrtnost – vjerovanje u trajnu vrijednost vlastitog života.
Ako se prisutnost ili značaj neke od četiri komponente smisla umanji, dolazi do kompenzacije intenziviranjem doživljaja ostalih. U modernom, zapadnom društvu, u kojem je materijalizam dominantni narativ – teško je razviti uvjerenje u smislenu povezanost te predvidivost događaja i životnih okolnosti pa se taj nedostatak kompenzira kroz osjećaja samopoštovanja kroz osobne uspjehe i osjećaj znanstvene, umjetničke ili poslovne besmrtnosti, kao i kroz pripadnost određenoj zajednici ili grupi osoba sličnih karakteristika (identiteta). Nažalost, golema većina nema privilegiju doživljaja univerzalne važnosti svoga posla pa je intuitivni osjećaj smisla dodatno ugrožen, bez mogućnosti adekvatne kompenzacije.
Analitički idealizam nema problem nedostatka smisla i tvrdi da dominirajuća teza o nepostojanju ugrađenog, intrinzičnog smisla postojanja nije rezultat fizičkih dokaza, već je intelektualna konstrukcija. Činjenice jasno ukazuju, naglašava autor, da je svaka percepcija mentalne prirode – doživljava se putem osjetila nakon čega se mentalno interpretira. To je kontinuirani proces obogaćivanja osobnog i univerzalnog sadržaja svijesti pa se može zaključiti da su mentalna aktivnost, doživljaji i emocije glavni efekt, a onda i smisao postojanja.
Mentalna priroda stvarnosti i prirodno i kontinuirano produbljivanje svjesnosti nije samo teorija. Autor upozorava na dokaze o širenju i prodoru utjecaja iz okoline u osobni mentalni sadržaj izravno, ali i ispod razine percepcije. Analitička psihologija prepoznaje takvo djelovanje pronalazeći utjecaje iz okoline u sadržaju snova ali i u pojavi simboličkih obrazaca u svakodnevici. Takvi utjecaju izravno potvrđuju tumačenje da manifestirana realnost nije objektivna, već da je pod utjecajem kolektivne mentalne dinamike (transpersonalna psihologija).
Slične ideje zagovaraju i mnoge religijske i spiritualne tradicije, a tim idejama se bavi i hermeneutika. To je filozofska disciplina koja tumači, analizira i analitički interpretira tekstove, simbole i iskustva u potrazi za otkrivanjem zajedničkog značenja i svrhe. Prema tim tumačenjima, stvarnost objedinjuje i manifestira interpretaciju zajedničkih mentalnih predložaka.
Ovakvo viđenje se poklapa s analitičkim idealizmom, za koji autor tvrdi da daje najbolju teoretsku podlogu za razumijevanju stvarnosti i našeg mjesta u njoj. Iako je materijalizam dominantno filozofsko i znanstveno stanovište, utemeljeno na praktičnoj primjeni u posljednjih nekoliko stoljeća, duboka i teška pitanja ostavlja neodgovorena. Materijalizam odbacuje postojanje unutrašnje vrijednosti u nama i svemu što nas okužuje. Suprotno tomu, analitički idealizam tvrdi da je doživljaj, odnosno svijest esencijalna i da je sve ostalo njena manifestacija. Iz ove jednostavne pretpostavke izrasta autorov filozofski koncept koji djeluje zanimljivo, logično i cjelovito. Osim toga, djeluje i vrlo optimistično.
Bernardo Kastrup je nizozemski filozof i računalni znanstvenik rođen 1974. godine u Brazilu. Poznat je po svojem doprinosu proučavanju svijesti i razvoju analitičkog idealizma. Doktorirao je računalno inženjerstvo na Tehničkom sveučilištu u Eindhovenu te filozofiju na Sveučilištu Radboud, s posebnim naglaskom na ontologiju i filozofiju uma. Radio je kao znanstvenik u vodećim istraživačkim institucijama poput CERN-a i Philips Research Laboratories. Kastrup je izvršni direktor Essentia Foundation i autor brojnih knjiga, uključujući “The Idea of The World”, u kojima zagovara tezu da je svijest temeljna priroda stvarnosti. Njegov rad izazvao je novi val interesa za metafizički idealizam u suvremenoj filozofiji i znanosti.
