James Pethokukis je američki novinar specijaliziran za ekonomske teme i suradnik na američkom poduzetničkom institutu – American Enterprise Institute (AEI), gdje analizira ekonomsku politiku SAD-a te uređuje blog i podcast o političkoj ekonomiji.
Njegova profesionalna pozadina definira okvir ekonomskih ideja koje zastupa pa se može reći da nije objektivni analitičar. Radi se o izgrađenom svjetonazoru koji zagovara politički konzervatizam i izrazite ekonomske slobode. James Pethokukis u knjizi The Conservative Futurist: How to Create the Sci-Fi World We Were Promised – objavljenoj u listopadu ove godine, gorljivo zastupa tezu da je promjenom američke ekonomske politike moguće obnoviti futuristički optimizam sa sredine prošlog stoljeća, pa Ameriku učiniti predvodnikom novog, ovoga puta dugotrajnog i sveobuhvatnog razvojnog ciklusa. Bez obzira na autorovu pristranost, iznesene ideje su zanimljive i nisu bez osnove.
Izneseni argumenti rekapituliraju, dodatno utvrđuju i dograđuju ideje kapitalizma sredine dvadesetog stoljeća koje su omogućile ekonomski rast i produktivnost znatno višu od današnje. Zastupljeni stavovi proizlaze iz analize napretka nakon druge industrijske revolucije. Taj se napredak posebno dramatično manifestirao na društvenom i ekonomskom polju nakon drugog svjetskog rata. Idejama i optimizmu iz tog perioda, autor suprotstavlja trenutno dominantne koncepte koji zagovaraju ekonomsko usporavanje i karakterizirane su futurističkim pesimizmom. Početak negativnog trenda autor smješta na početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a utjecaj takve pretjerano oprezne razvojne politike može se pratiti sve do danas.
Očekivanja koje je američko društvo imalo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća manifestirala su se masovno i na različite načine. Optimistični futurizam je bio utkan u svakodnevicu do te mjere da je Walt Disney, na primjer, imao potrebu materijalizirati tehnološka očekivanja gradnjom Tomorrowlanda, tematskog parka koji je fizički oblikovao ideje o američkoj i svjetskoj budućnosti. U parku su se mogli vidjeti modeli letećih osobnih vozila, kućnih robota, ali i simulacije života u svemiru i stanovanja ispod površine oceana.
Nažalost, svjedoci smo da se malo od toga ostvario. Zlatno doba ekonomske ekspanzije s dvostruko višim rastom od današnjeg trajalo je u periodu od drugog svjetskog rata do početka sedamdesetih godina, nakon čega započinje stagnacija nakratko prekinuta krajem dvadesetog stoljeća, nakon čega započinje dominacija tehno-pesimističkih ideja. Takve su ideje rezultat straha od prebrzog populacijskog rasta i nedostatka prirodnih resursa te preuveličanih rizika od primjene atomske energije i pretjeranog zagađenja. Strah i tehnološki rizici dominiraju društvenom percepcijom budućnosti i postavljaju temelj dominantne političke agende.
Zbog toga je, smatra James Pethokukis, nužno napustiti tradicionalnu političku podjelu na lijeve i desne s obzirom na njihov odnos prema kapitalu ili ulozi države. Naime, dominantna polarizacija političkih i ekonomskih ideja nalazi se na sasvim drugoj razini pa se podjela kristalizira u one političke snage koje budućnost društva vide u politici uzleta i rasta (up wing) te one suprotne, koje zastupaju ideju zaustavljanja, kontrole i razvojnih ograničenja (down wing), a onda i globalnog ekonomskog uravnoteženja.
U posljednjih stotinu i pedeset godina američka ekonomija prolazila je nekoliko uspona i svako od tih razdoblja je karakterizirala snažna razvojna aktivnost i primjena novih tehnologija koje su mijenjale društvo.
Autor neuvijeno odbacuje ideju ograničenog rasta ili stagnacije naglašavajući da je snažan ekonomski razvoj dokazano koristan za društvo u cjelini. Za to pronalazi argumente u povijesnim činjenicama. Naime, period nakon drugog svjetskog rata, točnije od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća može se smatrati razdobljem prvog uzleta. Neposredno nakon drugog svjetskog rata, s povratkom vojske s ratišta završava period niskih očekivanja i ekonomske stagnacije. Uz ideje Johna Maynard Keynesa pesimistično obojena budućnost prerasta u svoju suprotnost. Dolazi do snažnog uzleta u području energije, transporta, informacijske tehnologije. Razvija se svemirski program, avio industrija, intenziviraju se putovanja, razvija se elektronička industrija. Tehnologija dominira ekonomijom i društvom pa postaje dio svakodnevice. Domovi se opremaju televizijskim prijemnicima, automobilima, klima uređajima, perilicama. Raste pozitivna vjera u budućnost utemeljena u brzom tehnološkom razvoju koji svima značajno poboljšava životne uvjete. Prevladava stav da je dostignut ekonomski model koji će uz fino podešavanje, zadržati postignuti trend rasta i kontinuirano unaprjeđivati ljudske živote.
Opći futuristički optimizam demonstrira i svjetski poznati pisac naučno fantastične literature i futurist Arthur C. Clark. On je šezdesetih godina prošlog stoljeća budućnost temeljio na naprednim tehnološkim dosezima poput međuzvjezdanih sondi (2020-2030), kontaktima s nezemaljskim civilizacijama (2030-2040), mogućnošću kretanja brzinama bliskim brzini svjetlosti (2070-2080), međuzvjezdanim letovima (2080-2090) pa čak i fizičkim susretima s nezemaljskim civilizacijama (2090-2100).
Ipak, suprotno predviđanjima, brzi tehnološki razvoj i snažni društveni optimizam nije dugo trajao. Knjiga Future Shock, autora Alvin Tofflera, izdana tisuću devetsto sedamdesete godine najavljuje oprezniji stav prema promjenama. Radi se o studiji koja analizira utjecaje tehnološkog razvoja na proizvode, zajednicu i društvo u cjelini, pa čak i prijateljstvo i međuljudske odnose. Ideja velikih i brzih promjena donijela je strah od nestabilnosti i mogućih negativnih posljedica. S porastom nesigurnosti započinje razdoblje stagnacije. Prijašnji ekonomski rast se prepolovio. Pojavila se ideja da je Amerika dosegla tehnološki vrhunac i da snage koje su takav rast omogućile više ne postoje.
Ipak, devedesetih godina, neposredno prije kraja stoljeća iznenada je nastupilo kratkotrajno ali izrazito dinamično razdoblje nanovo probuđenog optimizma. Produktivnost se udvostručila, a rast bruto domaćeg proizvoda se ubrzao preko razine sa sredine stoljeća. Razlozi iznenadnom ekonomskom skoku su višestruki. Možda je najznačajniji onaj informatički. Nagla i sveobuhvatna informacijska revolucija dovela je računala, komunikacijsku infrastrukturu i softverska rješenja u poslovanje ali i domove. Procesi su se automatizirali i ubrzavali i postajali efikasniji, a ljudi povezaniji. Podaci su postali dostupniji i prisutniji u poslovnim odlukama, pa su vrijeme i resursi trošeni ekonomičnije. Osim toga, Amerika je ulagala značajna sredstva u obrazovanje te u fundamentalna istraživanje i razvoj od čega je imala korist industrija ali i radnici koji su u proizvodnji sudjelovali. Istovremeno, nastupila je era globalizacije pa se poslovanje širilo na nova tržišta, a rasla je i međunarodna konkurencija.
Novi optimizam mogao se pratiti i na društvenom polju pa, na primjer, početkom devedesetih godina počinje izlaziti časopis Wired specijaliziran za praćenje razvoja tehnologije i njenog utjecaja na društvo. Autori prate tehnološke inovacije, brzi tehnološki razvoj i najavljuju njihov značajan utjecaj na svakodnevicu, od primjene alternativnih izvora energije, širenja ekonomskih primjena nano tehnologije do širenje telekomunikacijskih usluga. Ray Kurzweil, jedan od vodećih futurista toga vremena, predviđao je primjenu nanorobota koji bi današnjih dana, u 2023. godini, omogućili značajan, a možda i beskonačan produžetak ljudskih života.
Gledajući iz tadašnje perspektive, budućnost se, zahvaljujući razvoju i tehnološkim dostignućima, ponovo činila sjajnom. Nije bilo naznaka mogućeg prekida ili zastoja uzlaznog trenda razvoja i optimizma. Međutim, optimizam je splasnuo jednako naglo kao što se i pojavio. Internet balon je pukao i veliki dio informatičke industrije je zastao. U prvom desetljeću dvadesetprvog stoljeća, industrijski zamah s kraja prošlog stoljeća je splasnuo i do danas se nije ponovio.
Razlozi gašenja optimistične ideje u prvom, pa i drugom valu ekonomskog razvojnog vala su višestruki, ali nikad u potpunosti razjašnjeni. Ipak, može se konstatirati da je snažni napredak izravno vezan uz primjenu novih tehnoloških rješenja. Činjenica je da nova tehnološka postignuća zahtijevaju snažno investiranje u istraživanje i razvoj, pogotovo u fundamentalnu znanost. Svako slabljenje investicija, zbog ograničenja nametnutih radi rizika koje nosi napredak vodi prema nedostatku potrebnih tehnološki iskoristivih znanstvenih postignuća te u bitnome otežava razvoj novih proizvoda i usluga.
Dodatno, zbog straha od negativnih utjecaja globalnog tržišta, Američka politika je posegnula za protekcionističkim mjerama, posebno prema Kini, i time oslabila konkurenciju pa onda i svoje inovacijske kapacitete.
Iako su objektivne okolnosti vrlo uvjerljiv razlog za usporavanje ekonomskog razvoja, po autorovom mišljenu, nisu i najvažniji. Naime, okolnosti je moguće kompenzirati političkim djelovanjem, ako za to postoji potpora javnosti. Nažalost, upozorava autor, upravo je potpora javnosti u dugogodišnjem kontinuiranom padu.
Vlastito opstruiranje kontinuiranog ekonomskog napretka manifestira se na različite načine, uglavnom i pretežito na temelju straha od posljedica prebrzog napredovanja. Zbog toga nove ideje teško dobivaju javnu i političku potporu, a one postojeće se ne razvijaju ili ne primjenjuju.
Autor navodi primjer vrlo komplicirane regulacije na području primjene nuklearne energije, čime se u bitnome otežava i poskupljuje izgradnja nuklearnih elektrana pa time otežava njihova primjena, razvoj i usavršavanje. Na području razvoja novih tehnologija u području transporta, autor navodi NAPA analizu koja praktički onemogućuju realizaciju ideje Hyper loop-a Elona Muska. Ne treba zaboraviti niti odustajanje od Američkog svemirskog programa nakon posljednje Apollo misije. Slično, niti supersonična avijacija više nije interesantna, iako ne znači da bi mogla biti korisna i isplativa.
Analizirajući okolnosti koje su nastupile krajem zlatnog doba, autor upozorava na značajan rast tehno-pesimizma. Raste zabrinutost zbog različitih potencijalnih opasnosti od daljeg tehnološkog razvoja i fokus s futurističkih ciljeva se premješta na neposredne, trenutne. Neki od mogućih razloga za rast pesimizma su naftna kriza i moguće iscrpljivanje prirodnih resursa ali i neočekivano snažne posljedice testiranja atomskog oružja i mogućnost širenja radijacije. Zbog toga se interes javnosti usmjerilo na ove, ali i druge potencijalno negativne utjecaje ljudskog djelovanja. Jača uvjerenje o nedostatnoj brizi za planet koju treba unaprijediti novom ekonomskom paradigmom usklađenosti s prirodom pa raste otpor dominaciji korporacija i velikim profitima. Slika budućnosti postaje sve tamnija i pod prijetnjom prenapučenosti i gladi, a u medijskoj percepciji budućnosti dominiraju distopijske slike.
Trend tehno pesimizma traje i danas. Pojavljuju se i jačaju ideje usporavanja, a ne ekonomskog rasta. Svakodnevno možemo pratiti diskusije o mogućim negativnim posljedicama razvoja umjetne inteligencije i gubicima radnih mjesta, tek uz ponekog zagovornika ideje rasta životnog standarda, većem broju novih i lukrativnijih poslova i progresu.
U potrazi za uzrocima i dosezima razvojnog pesimizma, autor upozorava na ideje na kojima se temelji kritika napretka i rezimira ih.
Najprije, kritičari napretka tvrde da on nije u interesu najvećeg broja radnika jer njihove plaće stagniraju desetljećima. To je istina, slažu se zagovaratelji razvojnih politika, ali plaće ne rastu upravo zbog dugotrajne stagnacije. U razvojno intenzivnim vremenima, kao i u kratkom periodu krajem dvadesetog stoljeća, plaće i kvaliteta života su slijedile rast produktivnosti i značajno napredovale. Da je produktivnost rasla i nakon sedamdesetih godina isti tempom kao prije toga, izračunali su ekonomisti, u drugom desetljeću dvadeset prvog stoljeća prosječna plaća radnika bila bi veća za više od četrdeset posto.
Osim toga, protivnici rasta smatraju da je osobni ekonomski status teško ili nemoguće mijenjati te da današnji kapitalizam ne omogućuje značajnije financijsko napredovanje. Ipak, podaci pokazuju da više od tri četvrtine radne populacije ima prihode veće od svojih roditelja. Osim toga, ne radi se samo o rastu osobnih primanja već i o kvaliteti koja proizlazi iz općih tehnoloških dosega – od naprednije i dostupnije infrastrukture do naprednije medicine i zdravstva.
Česte su kritike razvojnih inicijativa usmjerene na nedostatan doprinos smanjenju općeg siromaštva, odnosno na neprimjereno bogaćenje manjine. No, činjenica je da razvoj djeluje na globalni rast standarda. Neki izračuni pokazuju da bi peterostruki globalni ekonomski rast eliminirao siromaštvo u svijetu te bi i najsiromašniji dostigli ekonomski razvoj Danske.
Ipak, možda najznačajnije ograničenje koje ističu kritičari je ono o iscrpljivanju raspoloživih resursa zemlje. Težnja stalnom razvoju, ističu kritičari, neminovno vodi prema konačnom iskorištenju potencijala zemlje, a onda prema urušavanju tako utemeljene ekonomije i društva. Pri tome kritičari zanemaruju pozitivne tehnološke promjene koje će razvojem nastupiti i koje bi taj problem mogle riješiti, od primjene tehnologije atomske fuzije do mogućeg rudarenja u svemiru.
Konačno, kritike su usmjerene i na razvoj potrošačkog mentaliteta koji vodi u vrijednosnu degradaciju, dehumanizaciju i raslojavanje društva. No, politički teoretičari i sociolozi tvrde i dokazuju da ekonomski rast pozitivno djeluje na razvoj društva stvarajući okolnosti za demokratičnije i socijalno osjetljivije politike, koje u konačnici vode prema humanijem društvu.
Kritike razvojnih inicijativa ne treba zanemariti, one pokazuju koji je stav društva i koje bojazni te otpori dominiraju društvenom percepcijom. No, povijest pokazuje da se na mnoge dokonosti ne može djelovati te da je besperspektivna težnja društvu koje bi bilo utemeljeno na defenzivnom stavu prema preprekama. Naime, gradeći društvo koje pokušava izbjeći prijeteće izazove se ne rješava problem nepoznatih izazova, a takvih će biti sve više. Najprije, znanstvenici i društvo u cjelini nisu sposobni sagledati neposredne prijetnje, a posebno nisu sposobni predvidjeti sve buduće rizike i njihovo djelovanje. Upravo zbog toga je nužna tehnološka spremnost za izazove, pa društvo koje nema razvijene i spreme istraživačke i razvojne kapacitete, neće biti spremno i neće se moći suprotstaviti nepredviđenim okolnostima u trenutku kada nastupe.
Nedavno iskustvo s iznenadnom pandemijom Covid-19, za koju Amerika nije bila spremna, pokazala je kako tehnološko napredno društvo, u kratkom roku, može angažirati razvojne i proizvodne potencijale te razviti, proizvesti i distribuirati cjepivo te obuzdati virus.
Drugim riječima, razvojno orijentirano društvo svoj optimizam ne mora graditi na uvjerenju da će unaprijed prepoznati pa izbjeći prijeteće izazove, već na samouvjerenosti da će znati i moći aktivno odgovoriti na eventualne krizne situacije u trenutku kada one nastupe, bez obzira kakve bile.
Analizirajući okolnosti iz povijesti, pogotovo one na početku dvadesetog stoljeća – autor knjige postavlja retoričko pitanje o sposobnosti američkog društva kao predvodnika, a onda i svijeta u cjelini za novi i snažniji tehnološki iskorak. Ima li ekonomija, godinama usmjeravana na uslužnu djelatnost, potencijala za novi uzlet.
Za takav uzlet koji bi ekonomski rast s prosječnih dva posto godišnje, ubrzao na dvostrukih četiri posto, potrebne su velike ideje ali, uvjerava nas autor, i one manje mogu znatno pomoći. Osim toga, ozbiljne pretpostavke za ubrzanje razvoja već postoje. Primjerice, postojeća tehnologija umjetne inteligencije i perspektiva njenog razvoja predstavlja temelj za brojna druga unaprjeđenja. Ne samo da će umjetna inteligencija pomoći da se postojeća tehnologija implementira i koristi efikasnije, već će dovesti do bržeg razvoja novih ideja i proizvoda.
Prema očekivanja autora knjige, nekoliko je tehnoloških pravaca koji mogu značajno unaprijediti stopu ekonomskog rasta. Najprije, radi se o umjetnoj inteligenciji koja se može smatrati tehnologijom opće primjene i koja će utjecati na sve ostale. Veliki je potencijal i biotehnologije, čija dostignuća mogu dovesti do razvoja univerzalnijih i efikasnijih cjepiva, genskih terapija i personaliziranog liječenja te značajnog produljenja ljudskog života.
Posebno važno područje, možda i najvažnije, je razvoj i unaprjeđenje energetskih sustava. Jeftina i pristupačna energija predstavlja osnovu svakog razvoja pa se mnogo očekuje od modularnih nuklearnih elektrana, efikasnijeg korištenja sunca i vjetra, kao i od iskorištavanja geotermalne energije. U svakom slučaju, tehnologija koja se odnosi na proizvodnju, prijenos i skladištenje energije će imati presudni značaj u oblikovanju naše budućnosti.
S intenziviranjem proizvodnje, ali i u uslužnoj djelatnosti, rast efikasnosti ovisit će o automatizaciji rutinskih poslova koje mogu obavljati robotski sustavi. Na tom području postoji izrazito velika mogućnost rasta. Svi oblici proizvodnje, pa i oni najsofisticiraniji koji ovise o vrlo sofisticiranim tehnološkim postupcima mogu biti automatizirani i unaprijeđeni. Tako raste produktivnost, ali se otvaraju vrata i za vrlo preciznu personalizaciju proizvoda, dok se istovremeno smanjuje potreba za ljudskom asistencijom i time otvara prostor za njihovu prekvalifikaciju prema poslovima više složenosti.
Konačno, ljudska dugoročna opstojnost ovisna je o svemirskim istraživanjima. Nema prepreka istraživanju i razvoju projekta na Mjesecu ili Marsu. Primjerice, cijena lansiranja SpaceX sustava Elona Muska je i do trideset puta niža od cijene lansiranja iz Shuttle programa. Ipak, u okviru svemirske tehnologije pravi tehnološki iskoraci, a onda i rezultati tek trebaju uslijediti. Veliki su potencijali u razvoju i primjeni komercijalni satelitskih stanica, svemirski solarnih kolektora, iskorištavanja ruda s asteroida ili istraživanja koje koriste okruženje mikrogravitacije.
Da bi perspektivni pravci razvoja dosegli svoje potencijale, ali i da bi se otvorio put za svaki drugi trenutno nepoznati smjer istraživanja i napretka, potrebne su političke i društvene promjene. Važno je političke snage usmjeriti prema inicijativama koje potiču nove tehnološke dosege. Za to je potrebna hrabrost i samouvjerenost.
Azeem Azhar u knjizi Exponential (osvrt je na poveznici) objašnjava i dokazuje da smo ušli u doba eksponencijalnog razvoja u kojem tehnološki razvoj nadmašuje sposobnost apsorpcije novih dostignuća. Zbog toga se treba zapitati treba li usmjeriti i potaknuti očigledno postojeće razvojne kapacitete u područja koja imaju najveći društveni značaj, poput nuklearne fuzije i istraživanja svemira ili očekivati da će ekonomski motivirani razvoj i njegova inkrementalna implementacija, koja se probija kroz regulacijske pukotine, sigurnije voditi u progres.
Autor navodi projekte od kojih neki izgledaju pretjerano optimistični, ali samo na prvi pogled. U tehnološkom smislu često se radi o inkrementalnom napretku, ali je on često prigušen distopijskim strahovima.
Primjerice, ideja kolonizacije mjeseca, koja se pojavljivala u futurističkoj literaturi, iako izgleda kao futuristička utopija, nije tehnološki neizvediva a imala bi značajne razvojne učinke. Najprije, predstavljala bi korak prema razvoju tehnologije za svemirsko rudarenje značajnim ubrzanjem perioda testiranja tehnologije i učenja. Osim toga, prikupljena saznanja omogućila bi razvoj ideje korištenja mjesečevih resursa za pripremu i skladištenje raketnog goriva te kao polazne točke za različite svemirske misije.
Jedan od preduvjeta ubrzanog razvoja je i hrabrije upuštanje u razvoj umjetne inteligencije, prvenstveno izbjegavanjem pretjerane regulacije. Jasno je da područje umjetne inteligencije predstavlja novo područje razvoja s nepoznatim posljedicama, ali to ne znači da napredak treba obuzdavati i ograničavati. Bolje bi bilo učiti kroz napredak pa djelovanje uskladiti sa stvarnom, a ne potencijalnom prijetnjom.
Uz pomoć umjetne inteligencije moguće je pametnije ulagati u znanost, odnosno u istraživanje i razvoj. No, svakako je potrebno ulagati više. Američka ulaganja danas, kreću se oko tri posto bruto domaćeg proizvoda i to samo jedna trećina dolazi iz državne blagajne, dok su dvije trećine financirane iz privatnog sektora. Da bi se ostvario rast prihoda po stanovniku od pola posto godišnje, potrebno je udvostručiti ulaganja. To nije nemoguć zadatak, a mnogo se može postići i razvojno poticajnom poreznom politikom. S druge strane, veliki napredak na području istraživanja i razvoja se može postići promjenom načina na koji se investira. Naime, postupak treba pojednostaviti, ukloniti birokratske barijere i otvoriti prema novim idejama. Autor knjige smatra da ima smisla uvesti neki oblik lutrije kojim bi se birali projekti za financiranje, a sve u cilju skraćivanja postupka odobravanja sredstava i izbjegavanja pristranosti i ograničavajuće procjene izvedivosti pri dodjeli novaca. Naime, temelj ove ideje je inzistiranje na slobodnoj manifestaciji kreativnosti, koja je u današnjem društvu deficitarna.
Važna pretpostavka ubrzanog razvoja je i promjena stava javnosti prema neizvjesnosti i samouvjerenom ulasku u zonu nepoznatog. Potrebno je okončati eru otpora prema novom, i tendenciju pretjerano opreznih inicijativa. Potrebno je poticati nove ideje, ali još i više – pomoći da te ideju uđu u realizaciju te da se transformiraju u nove proizvode i usluge. Što je takvih realizacija više, veća je šansa da neke od njih budu revolucionarne.
Za razmjenu ideja i njihovu efikasnu realizaciju potrebna je i razvijena i moderna infrastruktura. Ne samo informatička, već i realna – nove i moderne prometnice i prometna sredstva korisne u fizičkom prijenosu roba, usluga i ljudi. Također, nužno je inzistirati na stvaranju poslovnih centra, na većim i gušće naseljenim gradovima u kojima se isprepliću poslovne ideje, novac i život. Na putu prema toj ideji važno je stanovanje učiniti dostupnim. Prema nekim istraživanjima kad bi New York, San Hose i San Francisco promijenili politiku stanovanja i restrikcije uskladili s onima koje su uobičajene u američkim gradovima, rasla bi gustoća naseljenosti u tim gradovima što bi unaprijedilo bruto domaći proizvod za više od četiri posto, odnosno dovelo bi do četiri tisuće dolara više zarade svakog američkog radnika.
Dodatno, važno je unaprijediti imigracijsku politiku. Educirani i sposobni strani radnici važna su karika razvoja. Zemlju treba učiniti privlačnom za strane stručnjake, ali i vješte radnike različitih struka. Da bi to bilo moguće potrebno je uskladiti različite poticajne mjere, od zdravstvene skrbi do organizirane i pristupačne brige za djecu. Drugim riječima, umjesto premještanja proizvodnje izvan zemlje (outsourcing), treba stručnjake dovesti u zemlju pa istraživanje, razvoj i proizvodnju organizirati kod kuće. U tom kontekstu važno je i ekonomsko otvaranje. Ukidati protekcionističke mjere svih oblika i težiti slobodnoj trgovini koja širi tržište i reducira fiksne troškove, istovremeno stvarajući pozitivni konkurentski pritisak na unaprjeđenje kvalitete proizvoda i usluga te smanjenje cijena. Autor navodi primjer prema kojem bi ukidanje protekcionističkih tarifa na kineske proizvode, koji trenutno iznose 19,3 %, unaprijedilo produktivnost s 460 milijardi USD na 600 milijardi te povećalo prihod po stanovniku za gotovo dvije tisuće dolara.
U paketu promjena važnu ulogu igra edukacija. Ona je u Americi poseban problem. Elitna sveučilišta u želi da zadrže svoj prestižni status upisuju daleko manji broj studenata od iskazanog interesa. Edukacija mora biti dostupna svima jer u vrijeme tehnološke dominacije jedino educirani stručnjaci mogu generirati nove ideje i unaprijediti postojeće. Zbog toga, s jedne strane, kvalitetna edukacija mora biti izrazito dostupna, s druge strane mora biti atraktivna i za kvalitetne nastavnike te poticanja na napredne učenike.
Nakon završenog školovanja nužno je osigurati tržište radne snage na kojem se educirani djelatnici mogu slobodno kretati radi pronalaska najpoticajnijeg radnog okruženja. Trenutno je u Americi barem jedna petina radnika ograničena u izboru posla različitim licencama i ugovorima o ograničenju konkurentnosti. Takva ograničenja smanjuju mobilnost i predstavljaju prepreku razvoju njihovih krajnjih potencijala.
Konačno, radnicima treba omogućiti sigurnost, odnosno omogućiti im da se prilagođavaju potrebama tržišta bez straha od gubitka posla zbog automatizacije njihovih radnih mjesta ili transformacije industrije. Zbog toga su, na primjer, nužne državne subvencije za ugrožena radna mjesta kako bi poslodavci imali vremena bez financijskih gubitaka prekvalificirati radnike za drugu vrstu angažmana, pri čemu bi oni zadržali svoj socijalni status.
Ove ideju su konkretan autorov prijedlog za promjenu političke paradigme koja bi podržala koncept rasta i razvoja. No, politika je odraz težnje društva, a ono je već godinama pod utjecajem distopijskih ideja o razvoju kao hazardu koji će, ako se ubrza, dovesti do raspada civilizacije. Taj svjetonazor je nužno mijenjati. Umjesto straha od promjena, trebalo bi njegovati kulturu znanja s uvjerenjem da će problemi nastupati, ali da ćemo ih biti sposobni rješavati. Nažalost, malo je inicijativa koje njeguju tu ideju. Malo je knjiga, filmova, konferencija ili publikacija koje bi promijenile društvenu percepciju razvoja. To je važan zadatak koji bi trebalo imati na umu u pokušaju primjene novih i drugačijih politika.
Politička agenda, gledajući iz perspektive razvoja, mogla podijeliti na onu okrenutu rastu i napretku, te onu trenutno dominantnu, koja teži zaštiti trenutnih resursa. Ne radi se više o tradicionalnoj podjeli na lijeve i desne pa se razvoju priklanjaju demokratski tehnokrati i republikanski libertarijanci, dok političare zainteresirane za razne oblike ograničavanja rasta možemo pronaći u redovima progresivnih demokrata ili tradicionalnih republikanaca.
Autor u nastojanju da zorno prikaže mogući politički razvoj Amerike na izborima za petnaestak godina predviđa polarizaciju na temeljima progresa i razvoja koju bi oblikovali raniji pripadnici desnog centra i lijevog centra demokratske, odnosno republikanske stranke. To su nekadašnji sljedbenici Obame, Clintona, G.W. Busha ili Mit Romney-a i oni zagovaraju ekonomske slobode, slobodnu trgovinu, kreativnu imigrantsku politiku i proaktivnu vladu koja potiče inovacije.
S druge strane populistička progresivna stranka sastavljena od bivših lijevih i desnih birača, koji se prepoznaju po simpatijama prema B. Sendersu i nacionalnom populistu D. Trumpu, karakteristična je na osnovi skepticizma prema svakoj razvojnoj inicijativi. Radi se o idejama koje utjelovljuje Andrew Jackson i mogu se ukratko opisati kao otpor snažnom korporacijskom razvoju, sumnjičavost prema dometima silicijske doline i utjecaju Wall streeta, otpor prema američkim vojnim intervencijama, kao i razvoju te primjeni cjepiva u situacijama poput Covid pandemije. Ova politika bi se mogla okarakterizirati maksimom bolje spriječiti neko liječiti (better safe than sorry).
Ovakvo predviđanje predstavlja mogući izbor, za pravilan odabir potrebno je osvijestiti stvarne potencijale, a buduće rizike procjenjivati u skladu s mogućnostima buduće tehnologije i budućeg znanja. Uz izdašne izvore čiste energije, u čemu nuklearna energija igra važnu ulogu te uz promjenu politike stanovanja koja će omogućiti veću koncentraciju i efikasniju razmjenu znanja te otvaranjem tržišta i stvaranjem još boljih uvjeta za konkurentsku tržišnu ali i znanstvenu utrku – otvaraju se vrata novom tehnološkom usponu koji bi mogao probuditi uspavani optimizam, pa time trasirati put u značajnije društvene i političke promjene.
Jasno je, konstatira autor knjige, da apsolutna sigurnost ne postoji. Ipak, alternativa razvoju je stagnacija koja ne može zaustaviti ljudsku potrebu za boljim životom, a to znači da ne može zanemariti rastuću potrebu za energijom, za prirodnim resursima ili životnim prostorom. Usporavanje potrošnje, eventualno, odgađa ali ne zaustavlja iscrpljivanje. Jedino stalno, hrabro i proaktivno djelovanje u prepoznavanju prepreka i njihovom rješavanju vodi u budućnost u kojoj ćemo željeti živjeti, smatra autor. Zbog toga je nužno intenzivirati istraživačke, razvojne i proizvodne aktivnosti uz optimistični stav prema vlastitim sposobnostima kreativnog i uspješnog rješavanja prepreka na koje ćemo nailaziti.
