The Coddling Of The American Mind

Posljednjih godina pratimo sukob koncepata slobode koji se s američkih sveučilišta širi u sve dijelove društva. Ovo je fenomen koji je nastao na tragu sve veće ideološke podijeljenosti društva i nema tendenciju opadanja.

Radi se o temi koju su Greg Lukianoff i Jonathan Haidt načeli u knjizi The Coddling of The American Mind, objavljene 2018. godine. Autori su, naime, primijetili da studenti sve više inzistiraju na ograničavanju govora i ideja koje smatraju štetnim i uvredljivim te da se takva naglašena cenzura opravdava razlozima koji izlaze iz intelektualnih okvira. Naime, cenzura koja često prerasta u zabrane javnih nastupa i nasrtaje na nositelje nepopularnih ideja se tumači nužnom obranom od fizičkog napada.

Autori knjige pokušavaju odgonetnuti kako je došlo do drastične promjene u razumijevanju ideje slobode izražavanja i zašto nova generacija američkih studenata slobodno izražavanje doživljava kao sredstvo fizičkog nasilja od kojeg se treba braniti na sve načine, pa i silom. U svojoj analizi konstatiraju da se radi o novoj paradigmi koja se temelji na tri pogrešne ideje. Najprije na univerzitetima, a onda i u svim sferama života proširile su se ideje da ono što nas ne ubije, svakako nas čini slabijima, da je subjektivni doživljaj prijetnje glavni kriterij prosudbe te da je život stalna borba za prevagu između dobra i zla.

Iako su ove ideje sveprisutne i snažno utječu na svjetonazor, izravno su suprotstavljene tradicionalnom pogledu na svijet koji je trasiran u antičko doba i protezao se kao kulturno nasljeđe sve do nedavno. Te su ideje suprotstavljene i modernoj psihologiji koja se bavi životnoj dobrobiti (wellbeing). Zapravo, ove ideje izravno štete pojedincima koji ih slijede, kao i zajednicama u kojima dominiraju.

Glavni poticaj za nastanak knjige nastao je zbog problema koje je Greg Lukianoff, jedan od autora, imao s depresijom te kojoj se suprotstavio kognitivno bihevioralnom terapijom (CBT). Uspoređujući simptome koje je osjećao s pritužbama američkih studenata koji su u vrijeme nakon njegovog liječenja počeli dominirati američkim sveučilištima, došao je do zaključka da se radi o vrlo sličnim problemima. Posebno ga je zanimalo kako to da su na istovjetne simptome, studenti a onda i sveučilišna administracija odgovarali upravo suprotno od onoga što moderna CBT sugerira. To saznanje je bio izravni povod da se Greg Lukianoff pristupi Jonathan Haidtu te da se zajednički upuste u analizu rastućeg trenda studentske depresije i anksioznosti koja je zavladala američkim sveučilištima, kao i u traganje za razlozima neučinkovitosti sveučilišne administracije te posljedicama takvog pristupa.

Naime, na sve intenzivniji osjećaja depresije i anksioznosti kod studenta, zajednička sveučilišna inicijativa nudila je pretjeranu zaštitu pa je time izravno narušavala otvorenost prema novim i izazovima, novim saznanjima i novom iskustvu, a što predstavlja nužne pretpostavke stjecanja znanja i osobnog razvoja. Radi dekonstrukcije temelja na kojima se zasniva potreba za pretjeranom zaštitom studenata, autori demistificiraju dominantne pogrešne ideje, jednu po jednu.

Najprije se osvrću na pogrešnu ideju mladenačke mentalne krhkosti (fragility), prema kojoj nas u odrastanju svaka teškoća čini slabijima. Radi se o zabludi koja teži izolaciji, a ne suočavanju pa umjesto otvorenost izazovu, nameće zaštitu. U pozadini ove ideje je shvaćanje da je opća, a posebno mladenačka mentalna konzistencija krhka poput porculana koji puca na pritisak, a ne otporna poput imunološkog sustava – čija otpornost jača s izloženošću i zdravstvenim izazovima.

Zaštita koju studenti traže, a univerzitetska administracija omogućuje, nadilazi okvire fizičke sigurnosti. Ne radi se samo o zaštiti od eventualnih fizičkih prijetnji, nego se zaštita širi u područje emocija, uklanjajući izloženost svakom emocionalnom izazovu. Nažalost, praksa je pokazala da je to loša politika jer inzistiranje na zaštiti od negativnih emocija vodi još većoj osjetljivosti i još žešćim mjerama zaštite.

Osim ideje studentske krhkosti, važan je utjecaj sve prisutnijeg emocionalnog zaključivanja. Radi se o dominirajućem povjerenju u osobne procjene oblikovane intuitivno, na temelju emocija. To je zaključivanje kod kojeg se razlozi neugode, depresivnosti ili anksioznosti, redovito pronalaze u okolini pa se kao rješenje za obuzdavanje tih stanja očekuje i traži kontrola vanjskih utjecaja.

Ovakav stav u potpunosti zanemaruje činjenicu da emocije zamagljuju stvarnost. Umjesto nastojanja da se emocije razumiju radi objektivne interpretacija stvarnosti, poseže se za mehanizmima zaštite koji bi trebali neutralizirati okolnosti koje izazivaju emocionalnu napetost, nelagodu, strah ili depresiju.

Pod utjecajem emocionalnog rasuđivanja i zbog pogrešne interpretacije stvarnosti dolazi i do iskrivljenog prepoznavanje motiva tuđih aktivnosti. Zbog toga se osjećaj nelagode tumači kao rezultat tuđe mikroagresije. Dakle, nije važno je li aktivnost koja nosi negativni doživljaj provedena s lošom namjerom ili je neugoda njena prirodna posljedica – u svakom slučaju se smatra oblikom nasilja.

Autori problem emocionalnog zaključivanja sistematiziraju i predstavljaju logičkim slijedom koji započinje pogrešnom pretpostavkom da svaka neugoda ima vanjski uzrok. Umjesto odbacivanje vlastite odgovornosti za tumačenje stvarnosti, vrlo često kognitivna distorzija prolazi neregistrirano. U pozadini pogrešne percepcije je emocionalno zaključivanje o krivnji iz okoline koja se tumači kao mikroagresija, bez obzira na stvarnu namjeru druge strane. Ovakav logički slijed je teško prekinuti i on vodi u eskalaciju sukoba ako se sistematski ne radi na razvoju blaže i dobronamjernije interpretacije tuđih aktivnosti. Na temelju ponašanja studenata i univerzitetske administracije vidljivo je da se takve inicijative ne pokreću pa je sve više slučajeva odbijanja ili fizičkog sprečavanja nastupa vanjskih predavača radi pogrešne interpretacije njihovih ideja kao fizičkog nasrtaja i prijetnje sigurnosti studentima.

Pored zablude krhkosti i emocionalnog zaključivanja o vanjskoj prijetnji, autori knjige ukazuju i na treći stup na kojem počiva osjećaj fizičke ugroženosti novih generacija studenata. Radi se o prevladavajućoj ideji svijeta u kojem se vodi stalna bitka između dobrih i zlih ljudi.

Ova je ideja evolucijski utemeljena radi zaštite grupe i plemena. U vrijeme malih i izoliranih plemena takav mehanizam imao je korisnu zaštitnu svrhu, ali u današnje vrijeme društvene isprepletenosti ne može ispuniti svoju zadaću. Naime, današnje društvo je u stalnoj međusobnoj interakciji, a mehanizam koji potiče podjele čak i na beznačajnoj razlici, takvoj interakciji smetaju pa otežavaju ili onemogućuju nužnu suradnju.

Ipak, ideja snažne međusobne podrške članova neke grupe nije nužno negativna. Problem nastaje kad se kohezivna sila temelji na proizvodnji straha ili otpora suprotstavljenoj grupi. Naime, veza između članova neke zajednice može biti učvršćena jačanjem zajedničkih ljudskih vrijednosti (Human identity politics) kod koje se dijele moralne i društvene vrijednosti, za razliku od demoniziranja neprijatelja (Common enemy identity) kod koje se pronalaze ili fabriciraju nedostaci vanjskih grupa i društava, predstavljajući ih kao fizičku ugrozu i neprijatelje.

Koje su reperkusije ovakvog svjetonazora pokazale su se se u različitim univerzitetskim inicijativama i aktivnostima počevši od 2017. godine, naovamo. Može se reći da je u to doba započela nova era univerzitetskog ponašanja. Eskalirao je otpor slobodnom iskazivanju ideja, zabranjivala su se predavanja i istupi govornika, profesora i predavača. Pri tome su se koristila pravna sredstva i pritisci na univerzitetsku administraciju radi nametanja zabrana, ali i verbalne prijetnje pa i fizičko nasilje.

Opravdanje za takvo ponašanje je utemeljeno na višestrukim logičkim izvrtanjima – počevši od tumačenja da su uznemirujuća ideja ili verbalno iskazani stav jednaki fizičkom nasrtaju ili nasilju, do toga da se žrtva verbalne ugroze, čak i ako je beznačajna i nenamjerna, ima pravo nasilno braniti.

Temelj ideji da riječi mogu prouzročiti fizičku bol dolazi iz znanstvenih krugova, prvenstveno na temelju radova Lisa Feldman Barret – koja dokazuje da dugotrajna izloženost stresu djeluje na promjene koje se manifestiraju i na fiziološkoj razini. Naoko, rad se o utemeljenoj logici – ali samo ako se šteta nastala dugotrajnim djelovanjem stresa, poput porasta kortizola ili poremećaja metabolizma, proglasi fizičkom štetom i ako se nečije izjave ili predavanja tumače kao dugotrajan stresni utjecaj. Konstruktivan odgovor na verbalnu provokaciju nije traženje zaštite i izolacija od ideja, već racionalna interpretacija i analiza te razumijevanje tuđih stavova, čak i onih najortodoksnijih i negativnih.

Bujanje i rast straha od suprotstavljenih ideja, koji je eskalirao fizičkim otporom i zabranama nastupa drugačije mislećih intelektualaca, predavača i profesora, poprimilo je karakteristike modernog lova na vještice. Ne radi se samo o metafori, već o utemeljenoj analogiji. Naime, tri karakteristike opisuju taj trend. Najprije, otpor nastaje iznenada i raste izrazito brzo, na način koji se ne može usporediti s nekim poznatim društvenim ponašanjem. Osim toga, otpor je preuveličan i usmjeren na prijetnju cijelom društvu. Ne radi se o nekoj lokalnoj ugrozi, već je u pitanju egzistencija društva. Zanimljiva je i karakteristika da eskalacija redovito započinje nekim trivijalnim, gotovo beznačajnim povodom, za koji su optuženi – često bez razloga – usputni akteri, koji nemaju širu prepoznatljivost, niti stvarnu važnosti. Konačno, posebno zabrinjavajuća okolnost ovog fenomena je strah zajednice od stajanja u obranu nepravedno i pretjerano optuženih, jer takva obrana se redovito tumači kao potpora neprijatelju i izaziva jednako snažne reakcije.

Gotovo svi događaji na sveučilišnim kampusima koji su se događali nakon 2015. godine kad je ovaj tend započeo, imaju karakteristike lova na vještice. Autori navode primjere sukoba na sveučilištima Yale, McKenna, Evergreen – koji započinju reakcijom na, realno, vrlo neutralan i obziran e-mail nekog od profesora, koji se tumači kao napad na studentska prava i eskalira do masovnih zahtjeva za otpuštanje profesora koji je email poslao u najboljoj namjeri.

Ovakva univerzitetska praksa ima duboke društvene korijene i ne može se objasniti jednim pokretačem. Zapravo, autori su identificirali šest društvenih sila koje pokreću eskalirajući osjećaj osobne ugroženosti na američkim sveučilištima, a taj se utjecaj preljeva i u sve šire dijelove društva.

Najprije, radi se o rastućoj političkoj polarizaciji i rastu međusobne političke netrpeljivosti. Istovremeno, sve je izraženiji trend sklonosti depresiji i tjeskobi mladih. Tome doprinosi i značajna promjena metoda u odgoju djece. Dodatno, težnja uspješnosti i postizanju društvenog statusa utječe i na sve manju količina vremena za slobodnu igru, što počinje već od predškolskog uzrasta. Osim toga, sveučilišta sve više funkcioniraju poput korporacija pa se to odražava i na rast i značaj sveučilišne birokracije. Konačno, zbog promjena i tenzija u društvu, raste opća osjetljivost na problem društvene pravde – ali dolazi i do temeljite promjena ideje o tome na čemu je pravda utemeljena.

Polarizacija društva se na poseban način manifestira u akademskim krugovima, posebno na sveučilištima. Iako je polarizacija u društvu simetrična i radikalizira se slično na oba pola, lijevom i desnom – na sveučilištima je drugačije. Na američkim sveučilištima dominiraju lijevo orijentirani intelektualci, najviše zbog toga što je u visoko obrazovanoj populaciji liberalna orijentacija češća. Vjerojatno se radi o tome da duže obrazovanje i prilika za oblikovanje stavova kroz duži period intenzivne razmjene stavova razvija liberalniji svjetonazor. Upravo taj nedostatak ravnoteže na sveučilištu dodatno je radikalizirao podjelu, pa su razlike u stavovima oštrije nego u drugdje. U takvim okolnostima, naime, bilo koja provokacija s desne strane političkog spektra, dolazila ona sa sveučilišta ili izvana, vrlo brzo eskalira i vodi u otvorenu sukob.

Ako se polarizacija društva i posebno izražena liberalna orijentacija američkih sveučilišta promatra kao pozadina, onda se može reći da emocionalna krhkost novih generacija studenata samo doprinosi preosjetljivosti sveučilišne sredine na svaku vanjsku provokaciju, pogotovo na one iz desnog političkog spektra. Slijedom takve preosjetljivosti i zbog učestalih pritužbi studenata na pritiske i okolnosti koje na njih djeluju negativno i smatraju ih nepodnošljivima, sveučilišna administracija je posegnula za metodama stvaranja fizički sigurnih zona, a razvila je i različite organizacijske i pravne alate koji su studentima trebali pružiti viši stupanj zaštite od emocionalnog stresa.

Činjenice pokazuju da je i-generacija, a neki ju zovu i generacija Z, a to su osobe rođene 1996. godine i kasnije, značajno sklonija depresivnim i anksioznim epizodama. Ovaj trend je prepoznat u stručnim krugovima i zainteresirao je zdravstvene stručnjake. Upravo je ta generacija stasala za sveučilište u vrijeme kada dolazi do fizičkog otpora idejama i pojedincima koje studentska populacija smatra negativnim i štetnim.

Uzroke porastu depresivnih i anksioznih epizoda kod i-generacije treba tražiti u načinu odrastanja. Naime, ova generacija odrasta uz pametne telefone i snažan te rastući utjecaj društvenih mreža. Popularnost Facebook-a i promjene koje je on donio 2006. godine izravno su mijenjale percepciju stvarnosti pripadnicima i-generacije koji su u to doba ušli u pubertetske godine. Zapravo, ovo je prva generacija koja je cijelo tinejdžersko razdoblje provela pod stalno rastućim utjecajem društvenih mreža.

Utjecaj se vidi u zanemarivanju interesa karakterističnih za tu dob, pa dolazi do značajnog kašnjenja u dosezanju stupnjeva koji su se tradicionalno smatrali dijelom odrastanja. Primjerice, i-generacija kasnije polaže vozačke ispite, kasnije stupa u intimne odnose, kasnije počinje eksperimentirati s alkoholom i kasnije se zapošljava. Ova je generacija, također, pod stalnom kontrolom i nadzorom roditelja koji paze da je dan unaprijed isplaniran i ispunjen obvezama. Odrastanje u virtualnom okruženu, bez vremena za slobodnu igru i u stalnoj utrci s obvezama predstavlja temelj uočenoj depresivnosti i tjeskobi.

Konkretnije, znanstvene studije su pokazale da raste broj adolescenata koji pokazuju znakove depresije, ali je posebno je intenzivan rast kod djevojaka. Iako postoji mišljenje da je razlog rastućeg trenda mentalnih smetnji u boljoj dijagnostici mentalnih oboljenja, odnosno na boljem prepoznavanju simptoma, neki pokazatelji – poput rasta broja samoubojstava, govore da se radi o stvarnom fenomenu, a ne samo boljoj dijagnostici.

Studije, također, pokazuju da se pametni telefoni, društvene mreže i stalna dostupnost predstavljaju temelj ovog problema. Pokazalo se da su samo dvije redovite aktivnosti mladih u korelaciji s incidencijom depresivnih stanja i brojem samoubojstava. To su korištenje elektroničkih uređaja i vrijeme provedeno u gledanju TV programa. Suprotno korelirane su aktivnosti sport i treniranje, vjerski i religiozna praksa, čitanje knjiga i časopisa, izravna društvena interakcija, i rad domaći rad na školskim zadacima. Pojednostavljeno, može se uočiti podjela na ekranske i ne-ekranske aktivnosti. Pokazalo se da dnevne ekranske aktivnosti u trajanju dužem od dva sata su u izravnoj korelaciji s dijagnozama depresije i riziku od samoubojstva.

Zanimljivo je da društvene mreže imaju različiti utjecaj na djevojke, a drugačiji na dječake. Dok su dječaci pod utjecajem “ekranskog” vremena skloniji iskazivanju uobičajenog oblika agresije, djevojčice su podložnije relacijskoj agresiji – a to je ona koja proizlazi iz nametnutih usporedbi, često s idealiziranom slikom virtualnih prijateljica i naglašenom strahu od gubitka statusa i isključivanju iz društva. Zbog djevojačke podložnosti relacijskom utjecaju, društveni mediji koji nekritički nameću nedostižne standarde izrazito snažno pogađaju žensku publiku.

Jedan od posebno značajnih utjecaja na promjenu ponašanja mlađih generacija je paranoično roditeljstvo. Radi se o odgoju koji u temelju ima strah za fizičku sigurnost djece. Trend je započeo krajem prošlog stoljeća, u vrijeme rasta kulture straha. Taj je fenomen posljedica čestog i naglašenog širenja informacija o nesrećama, kriminalu i otmicama djece. Iako se i tada radilo o rijetkim pojavama, u javnosti je stvoren dojam stalne i rastuće opasnosti. Roditelji su na temelju medijske aktivnosti precjenjivali vjerojatnost nekog oblika stradanja pa su prema tom osjećaju prilagodili i mjere zaštite.

Djeca koja su odrastala u naglašeno zaštitničkog roditeljstva, sada su roditelji i-generaciji i mlađima pa se taj stav prenosi. No, treba reći da se prenosi bez razloga je su u današnje vrijeme slučajevi u kojima kriminalci otimaju djecu izuzetno rijetki, a stope kriminaliteta niže nego u vrijeme nastanka koncepta paranoičnog roditeljstva.

Jedna od posljedica pretjerano zaštitničkog odnosa roditelja prema djeci je i stalna tendencija smanjenja vremena provedenog u slobodnoj igri, a upravo je slobodna igra osnovni psihološki alat za oblikovanje mentalne otpornosti na izazove i stresne situacije. Djeci i mladim osobama je potrebno samostalno suočavanje s problemima i ulazak u konflikte jer isključivo samostalnim rješavanjem takvih situacija stječu socijalne vještine na temelju povratne reakcije iz okoline, a to vodi prema razvoju sposobnosti na primjerenu reakciju.

Posebno je značajna činjenica, upozoravaju autori, da je slobodna igra važan faktor u jačanju liberalne demokracije. Društvo u kojem većina pojedinaca ima sposobnost i naviku suradnje i aktivne komunikacije s osobama drugačijih stavova, drugačijih potreba, prioriteta, želja ili uvjerenja – manje ovise o institucijama i imaju manju potrebu za regulacijom i institucionalnom rješavaju konflikata. Suprotno, društvo pojedinaca koji nemaju sposobnost konstruktivne komunikacije s drugima, očekuju stalnu zaštitu treće strane – uglavnom institucija i države.

Takvu zaštitu, u okvirima univerziteta, osigurava univerzitetska administracije. To je jedan od razloga zašto je sve izraženiji trend rasta i bujanja administrativnih radnih mjesta, koja sada nadilaze ona koja se tiču nastave i znanosti. Može se reći da dolazi do korporatizacije sveučilišta na kojima administrativni poslovi imaju svrhu pružanja najbolje moguće usluge studentima – korisnicima koji za tu uslugu izdvajaju značajna sredstva u obliku školarine. Sve sličnije uslužnim djelatnostima, univerzitetska administracija se razvija u skladu sa zahtjevima studenata, kako bi im pogodovala, a ne kako bi ispravljala njihove pogrešne stavove.

Tri su glavna pokretača koja univerzitetsku administraciju stavljaju u službu iskrivljenih stavova novih generacija studenata o stalnoj ugroženosti i potrebi zaštite. Najprije, univerziteti studente tretiraju kao korisnike kojima treba nuditi razinu usluge koji oni očekuju. Dodatno, zbog straha od mogućih tužbi – univerzitetska administracija se drži devize “bolje spriječiti nego liječiti” pa uvodi vrlo restriktivnu regulativu prema svakom mogućem kršenju prava studenata – makar ih to lišavalo iskustva demokratske rasprave i mogućnosti stjecanja iskustva u sukobu mišljenja. Konačno, univerziteti proaktivno izbjegavaju negativni publicitet i svaku mogućnost optužbe za ugrožavanje prava studenata, uključivo i pravo na izbjegavanje dijaloga i ograničavanje slobode govora neistomišljenika.

Posljedica takve univerzitetske politike je erozija kvalitete obrazovanja, ali i odgoja. Potiče se osjetljivost na neslaganje i suprotstavljena mišljenja, svaki intelektualni sukob se tretira kao fizički napad koji podliježe prijavi nezavisnom tijelu koji treba arbitrirati i pružiti zaštitu. Usvajanje takvog oblika ponašanja nije dobar na univerzitetu, a pogotovo nije dobar u izgradnji društva u koji se uključuju studenti intelektualno oblikovani uz ovakav prenaglašeno zaštitnički model odgoja.

Posebno je interesantno istraživanje na koje upućuju autori, u kojem se istražuje veza godine rođenja i političke orijentacije. Pokazalo se da snažni politički utjecaju u mladenačkom dobu određuju političko opredjeljenje za cijeli život. Primjerice, politički događaju koji su dominirali u vrijeme kad smo imali osamnaest godina, imaju tri pute veći utjecaj od onih iz vremena naših četrdesetih.

Ako se to saznanje primjeni na vrijeme odrastanja i-generacije, koja je punoljetnost doživljavala krajem krajem prvog desetljeća ovog stoljeća – kada su primarne američke političke teme bile financijska kriza, reforma zdravstvenog sustava, socijalna pravda, rasna ubojstva, zagađenje okoliša, istospolni brakovi, bijelačka prevlast – sve začinjeno medijskim preuveličavanjem i senzacionalističkim pristupom novinarstvu – jasno je kakvo političko opredjeljenje ta generacija unosi u društveni i politički život.

Radilo se o vremenu u kojem se direktno i indirektno propitivalo pitanje pravde i pravednosti američkog društva. Posebnu dimenziju složenosti tog pitanja daje činjenica da ljudi, u općem slučaju, imaju snažan intuitivni osjećaj pravde. Svako neslaganje stvarnosti i tim intuitivnim osjećajem vodi u sukob. Zbog toga je dobro, objašnjavaju autori knjige, razlikovati dva tipa pravednosti na koje su ljudi osjetljivi. Jedan tip je distributivna pravda – koja bi se mogla sažeto opisati kao razina primjerenosti – je li netko dobio ono što je zaslužio. Drugi tip je proceduralna pravda – a ona se odnosi na procjenu načina odlučivanja o pravednosti – a to znači procjenu o tome je li odluka donesena striktno prema jasnim i poštenim pravilima.

Ako se konzistentno primjenjuju ovi principi – društvena pravednost nije upitna i malo tko će se na nju žaliti. No, ako se u ime zaštite određene grupe ljudi uvedu mjere koje narušavaju koncept distributivne ili proceduralne pravde zato da bi se postigla idealna statistička distribucija zastupljenosti u svim segmentima društva – rasne, spolne ili bilo koje druge, onda se narušava intuitivni osjećaj pravednosti i potiče sukob.

U zaključnim poglavljima knjige, kao alternativu društvu u kojem se potiče i razvija prekomjerno zaštitništvo, autori predlažu koncept otvorenijeg i slobodnijeg roditeljstva, naprednijeg školstva i sustava edukacije te, konačno, otvorenije, slobodnije i otpornije zajednice.

Koncept koji autori knjige često spominju je nužnost da se djeca pripremaju za put, a ne da se put prilagođava putnicima. Za to je potrebno roditeljstvo koje dopušta pa i potiče napuštanje zone sigurnosti i komfora, omogućujući da se djeca snalaze u nestrukturiranom, nenadziranom slobodno provedenom vremenu te u interakciji s drugom djecom i drugim ljudima. Jedan od koraka na tom putu je i ograničavanje vremena koje djeca provode uz ekran i usmjeriti ih prema samostalnosti u stvarnom, a ne virtualnom i emocionalno filtriranom svijetu. Jedna od dobrih vježbi je osamostaljenje u odlascima u školu i na izvanškolske obveze. Posebno su korisna duža samostalna izbivanja poput ljetnih kampova ili godišnja pauza u školovanju radi preuzimanja privremenih poslova nakon srednje škole, a prije upisa na fakultet. Sve su to važni i potrebni koraci koji vode prema otvorenijem i sigurnijem studiranju i zrelosti.

Na tom putu je važno znati da je lako upasti u klopku emocionalnog zaključivanja pa se na tu smetnju treba odgovarajuće pripremati. Postoje posebne tehnike koje se mogu koristiti radi prepoznavanja emocionalnih stanja i vođenja prema kontroliranom i sabranom odgovoru na emocionalno stresnu situaciju.

Nužno je, također, razumjeti da svijet nije bojno polje u kojem se sukobljavaju dobri i napredni ljudi s onima zlim i nazadnim. Za razvoj i učvršćenje takvog uvjerenja je potrebno uložiti napor u prepoznavanje zajedničkih vrijednosti. Tek s mogućnošću uživljavanja u stavove drugih, mogu se pronaći temelji zajedništva. Isto tako, potrebno je pristati na intelektualnu skromnost – priznati da nismo uvijek u pravu, pa dozvoliti mogućnost da su tuđe ideje bolje. Nisu to laki zadaci pa bi ih zato trebalo rješavati uz pomoć odgojnih institucija – posebno škola.

Slijedom toga, dobro je poticati školu da radi na takvom programu ili, ako je to moguće, izabrati školu koja zastupa ove vrijednosti. Naime, vrijednosni sustav škole bi trebao biti usklađen s njenom glavnom funkcijom, a to je učenje i znanje. Današnje su škole usmjerile svoju funkciju prema drugoj ideji – prema pripremi i poticanju društvene promjene. U interesu znanja i napretka, škole bi se trebale vratiti temeljnoj funkciji.

Najprije, u obrazovnim institucijama be se trebala njegovati pravo slobodnog izražavanja. Ne samo da bi se različite ideje trebale tolerirati, nego bi njihovo izražavanje trebalo poticati. Pri tome bi se obrazovne institucije trebale odmicati od koncepta zaštitništva i razvijati zrelost u stavovima i ponašanju. Poticati intelektualnu radoznalost i autonomnost. Zapravo, ideal moderne škole je mjesto dozvoljenog neslaganja, rasprave i intelektualnih sukoba. Cilj takvog pristupa je učenje na iskustvu, razvoj analitičkog razmišljanja i otvorenost promjeni mišljenja ako za to postoje racionalni razlozi. Osim toga, takav pristup vodi u prepoznavanje zajedničkih vrijednosti – onih koji se izdižu iznad intelektualnih sukoba, a to su oni poput ideala istine, ljudskih vrijednosti i zajedničke težnje boljem društvu.

Može se zaključiti da odgoj koji je utemeljen na mladenačkoj robusnosti (anti-fragile) s ciljem pripremljenosti za cijelo-životne izazove, ne može uspjeti bez odbacivanja koncepta zaštite od intelektualnih i emocionalnih izazova. Autori knjige sugeriraju da je, osim ukidanja pretjeranog zaštitništva, potrebno obuzdavati sklonost emocionalnom zaključivanju (Emotional reasoning) i razviti sposobnost uočavanje istine kad ona nije ugodna i kad se sukobljava s osjećajima. Ta je sposobnost nužna za razvoj društva u kojem će se ljudi odbacivati umjetne podjele (tribalism) i raditi na neutraliziranju međusobnih napetosti koje društvo vode u neproduktivne sukobe i koje sprečavaju ujedinjavanje na temelju vrijednosti koje možda nisu odmah vidljive ili nisu intuitivne, ali su zajedničke i predstavljaju temelj boljeg društva.

---