Hugo Mercier, kognitivni znanstvenik u Francuskom nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, suprotstavlja se prevladavajućoj ideji o ljudskoj lakovjernosti. Argumentirano iznoseći teze o ljudima urođenom izrazito konzervativnom odnosu prema promjeni mišljenja, objašnjava da je daleko ozbiljniji problem ljudske komunikacije i osobnog napretka u otporu novim idejama, nego u njihovom lakomislenom prihvaćanju.
Ako se složimo s idejom ljudske urođene otpornosti na lakomislenu promjenu stavova, onda se otvaraju brojna pitanja o efikasnosti, pa čak i smislenosti masovne propagande i reklame uopće. Ipak, sumnjičavost prema toj tezi nije neobična jer je ona suprotstavljena sve šire rasprostranjenoj bojazni od dramatičnog utjecaja lažnih vijesti i neprovjerenih informacija zbog kojih ljudi nasjedaju najrazličitijim teorijama zavjera i potpadaju pod utjecaj ekstremističke indoktrinacije.
Zbog toga se Hugo Mercier u knjizi “Not Born Yesterday: The Science of Who We Trust and What We Believe”, izdanoj u siječnju 2020. godine, potrudio objasniti da intuitivno vjerovanje u podložnost komunikacijskim obmanama nema osnove. Naime, ljudi su tijekom evolucije razvili vrlo efikasne mehanizme procjene vjerodostojnosti informacija. Da je tome tako potvrđuje dostignuti stupanj društvenog razvoja. Sklonost masovnom i nekontroliranom povođenju za štetnim ili devastirajućim idejama stvorila bi komunikacijsku neravnotežu, onemogućila minimalnu razinu međuljudskog povjerenja i civilizaciju gurnula u propast. Drugim riječima, otpornost prema prihvaćanju informacija koje nemaju praktičnu korist za obje komunikacijske strane, evolucijski je doseg i urođena obrana od obmana, tvrdi autor.
Kognitivni mehanizam za procjenu vjerodostojnosti informacija temeljem kojeg dolazi do odbijanja ili prihvaćanja komunicirane informacje autor definira kao otvorenu budnost (open vigilance). Termin je nastao na osnovi ranije ideje epistemološke budnosti (epistemic vigilance) i predstavlja njenu detaljniju razradu.
Tvrdnja o urođenoj otpornosti na lakovjernost je hrabra i neintuitivna. Mnogo je češća ideja o ljudskoj povodljivosti za različitim neutemeljenim tvrdnjama pod utjecajem masovnih, zavodljivih ili naprosto agresivnih propagandnih ili demagoških nasrtaja. U ostalom, oglašivačka industrija se temelji na toj pretpostavci. U znanstvenom opravdavanju široko prihvaćene teze o ljudskoj lakovjernosti isprepliću se psihološka i socijalna istraživanja te citiraju različiti primjeri koji u pozadini imaju društvene i kognitivne mehanizme koji pogoduju naizgled lakovjernom prihvaćanju masovno distribuiranih ideja. Primjerice, heuristički mehanizmi učenja od najuspješnijih, sklonost potvrdi vlastitih ideja (conformation bias) ili sklonost uskladi s grupom (prestige bias) predstavljaju samo neke od njih. Ipak, knjiga argumentirano opovrgava ovu proširenu ideju i dokazuje da otvorena budnost i ljudska priroda predstavljaju efikasan odgovor na takve nasrtaje.
Evolucijski gledano, ispravna procjena informacija iz okoline je nužna za preživljavanje. U životinjskom svijetu pogrešna interpretacija nečije namjere je vrlo često fatalna. Zbog toga je komunicirana informacija održiva samo u slučaju da od nje imaju koristi obje strane – strana koja nudi informaciju i ona koja ju prima. U evolucijskom smislu, prevlada li obmanjivač – druga strana nestaje, ako je obmana prepoznata – prestaje biti korisna i njena primjena prestaje, a obmanjivač ostaje zapamćen kao takav pa razina općeg povjerenje pada. Ipak, posve je jasno je da vjerodostojno komuniciranje nije pravilo i da obmanjivači postoje, pa je otvorena budnost nužan mehanizam za procjenu pojedinačnih informacija koje se razmjenjuju, što je preduvjet za uspostavu ravnoteže i opću komunikacijsku održivost.
Autor pojašnjava da se naša uvjerenja, odnosno stavovi u koje iskreno vjerujemo, uspostavljanju temeljem procjene sadržaja i izvora informacije. Na osnovnoj razini, procjena sadržaja je intuitivna procjena usklađenosti nove informacije s prethodnim uvjerenjima (plausibility checking). Već nakon ovog korala dalja procjena otpada ako ne postoji motivacija za pokretanje složenijih mehanizama dalje provjere. Otvorena opreznost, naime, dozvoljava mogućnost promjene ranijeg vjerovanja ali ne lakomisleno, već na temelju procjene logičkih argumenata iz vjerodostojnih izvora. Odnosno, vještina evolucijski razvijenog mehanizma se manifestira upravo u procesu procjene logike argumenata i, još više, u procjeni vjerodostojnosti izvora informacija. Upravo zato što su obje procjene naglašeno interaktivne – ova prva se temelji na mogućnosti razmjene argumenata dok je uspješnost druge ovisna o osobnom poznavanju izvora informacije – autor tvrdi da propaganda i drugi oblici jednosmjernog i depersonaliziranog masovnog utjecaja nisu i ne mogu biti efikasni.
Ovim tvrdnjama suprotstavlja se opće prihvaćena ideja povodljivosti mase zbog sputavanja pojedinačnih kognitivnih sposobnosti pa su ljudi nesposobni kritički razmišljati i spremni su na poslušnost i podložnost vođi. Autor kategorički odbacuje tu tvrdnju i objašnjava da smanjena sposobnost kritičkog razmišljanja ne vodi u promjenu osobnih stavova jer u takvom stanju ljudi pokazuju izrazitu otpornost prema procjeni argumenata i izvora informacija i konzervativno se drže svojih prethodnih uvjerenja.
U prilog otporu promjeni mišljenja u stanju sputanih kognitivnih sposobnosti govore višestruka istraživanjima o niskoj efikasnosti metoda “ispiranja mozga”, na temelju iskustava vojnika nakon povratka iz zatočeništva, kao i dokazano neuspješni pokusi sa sublimiranim porukama, koje bi trebale djelovati ispod razine svijesti.
Dodatno, istraživanja opovrgavaju analogiju o masovnom širenju neracionalnog ponašanja koju karizmatični lideri mogu inicirati i širiti poput zaraze. Istina, ponašanje grupe ima drugačije karakteristike od ponašanja pojedinaca, često diskriminirajuće i fokusirano na određene ciljeve, ali je ono suvislo i ne može se govoriti o manipulativnom i nekontroliranom širenju nerazumnog ponašanja pod utjecajem nekontroliranog širenja nerazumnih ideja. Gotovo uvijek se radi o potenciranom usmjeravanju prethodno postojećih ideja.
Ako se složimo s idejom da su ljudi u osnovi konzervativni i spremni promijeniti stavove tek na temelju logički suvislih argumenata iz vjerodostojnih izvora, ostaje problem prepoznavanja vjerodostojnosti. U tome nam pomažu različiti tragovi koje intuitivno, a ako uložimo poseban trud onda i aktivno slijedimo. Na primjer, izrazito smo skloni vjerovati u ono što vidimo i doživimo. Slično, iako ne tako snažno, skloni smo povjerovati neposrednim svjedocima kao i onima koji imaju reputaciju eksperta, pogotovo ako smo se u njihovu ispravnu ekspertizu osvjedočili.
Često je procjena nečije vjerodostojnosti intuitivna, pa treba biti oprezan. Naime, prilikom procjene nečije vjerodostojnosti važno je znati da zavaravanje ili laž nije moguće prepoznati na temelju emocionalnog signaliziranja. Promjena izraza lica, položaja tijela ili pokreta nisu vjerodostojni tragovi. Prepoznavanje očitih emocionalnih manifestacija je evolucijski nestabilno – jer da je takvo prepoznavanje moguće – lažljivci i prevaranti više ne bi postojali. Može se zaključiti, tvrdi autor, da su skrivene namjere teško prepoznatljive. Zbog toga je koncept praćenja sugovornikove reputacije daleko efikasniji način procjene vjerodostojnosti. Osim toga, dobro je i korisno analizirati i nečije komunikacijske motive. Je li u fokusu prijenosa informacija osobni interes sugovornika ili takvog interesa nema.
Kao dokaz tvrdnji o urođenoj sposobnosti prepoznavanja vjerodostojnosti informacija, autor citira znanstvene radove koji prikazuju ranu sposobnost djece za selektivno povjerenje prema nekoliko kriterija. Najprije, djeca u najranijoj dobi mogu prepoznati kompetentnost izvora. Odnosno, djeca već i prije druge godine života intuitivno prepoznaju da li odrasla osoba koja im se obraća poznaje temu o kojoj govori. Isto tako, u toj dobi su sposobna prepoznati interes sugovornika, radi li se o zajedničkom interesu ili odrasli informant nameće temu i informaciju zbog svojih razloga. Već u trećoj godini života djeca mogu pratiti i iskustveno povezivati ranije izjave istog izvora i procijeniti njegovu vjerodostojnost reputaciju. Nešto kasnije, u predškolskoj dobi, djeca su sposobna staviti novu informaciju u kontekst općeg znanja i prepoznati je li nova informacija usklađena sa šire prisutnim stavovima u okruženju ili je potpuno neočekivana i odskače od općeg uvjerenja.
Radovi na temelju kojih je nastao ovaj pregled: Clement, 2010; Harris, 2012; Harris, Koening, Corrieau & Iswal, 2018; Harris & Lane, 2014
Radi boljeg razumijevanja mehanizma otvorene budnosti, autor se osvrće na različite grupe utjecaja, mehanizme njihovog djelovanja i efikasnost.
Primjerice, u tijekom povijesti u narodu su se pojavljivali različiti karizmatici, od demagoga do proroka i propovjednika. Temelj uspjeha karizmatičnog vodstva nije nametanje originalnih stavova, već podilaženje idejama koje unutar sljedbe već postoje. Moguća je situacija da ideje nisu osviještene ili eksponirane pa se pod utjecajem karizmatika one konkretiziraju i manifestiraju, ali je češća situacija da su te ideje već artikulirane pa se samo slobodnije šire i dramatičnije manifestiraju. Analiza primjera prihvaćanja ekstremističkih ideja radikalnih vođa pokazuje da se takve osobe redovito pojavljuju kad za njih postoji spremnost, pa se u sazrelim okolnostima nameću kao glasnogovornici i vođe takvog pokreta.
Na sličnom principu funkcioniraju i političke kampanje. Autor analizira američke izbore jer o njima postoje brojna istraživana pa se zaključci mogu široko primijeniti. Naime, pokazalo se da intenzivna i masovna promocija stranaka ili predsjedničkih kandidata zanemarivo mijenja stajalište birača. Pozicije zauzete prije kampanje, neće se promijeniti bez obzira na njenu opsežnost i upornost. Odnosno, promjene su moguće samo u vezi marginalnih tema o kojima birači nemaju unaprijed određene stavove ili ih se te teme slabo dotiču. Ono što kampanja može postići je informiranje birača o stavovima svojih preferiranih stranaka i kandidata u vezi tema koje su im interesantne, ali takve informacije će prije biti iskorištene za opravdavanje postojećeg stava i odabira (reinforcement), nego za njegovu promjenu.
Ovo vrijedi i za oglašavanje, odnosno za promotivne kampanje svih vrsta. Efikasnost ovisi isključivo o prethodno zauzetim stavovima pa promocija proizvoda o kojem korisnik ima formirano mišljenje taj stav nimalo neće promijeniti. Ako se promocija usmjeri na informiranje o inherentnim karakteristika novog proizvoda, onda je moguće da će pobuditi određeni interes kod korisnika čije se preferencije podudaraju s karakteristikama proizvoda i koji nemaju jače preferencije prema nekom već poznatom proizvodu sličnih svojstava. Uglavnom, od kampanje ne treba očekivati promjenu korisničkih stavova. Zbog toga, primjerice, stavovi slavnih osoba o određenom proizvodu i njihov poziv na njegovo korištenje imaju nezamjetan utjecaj na uspjeh kampanje.
Ipak, društvene mreže obiluju informacijama koje bi se mogle okarakterizirati kao promocija i širenje glasina. Autor objašnjava psihološki mehanizam koji je u pozadini želje za distribucijom takvih informacija, kao njihov utjecaj na mišljenja i stavove ljudi. Najprije, treba znati da sve glasine nisu lažne i da, ako se radi o informacijama koje imaju značajan utjecaj na našu svakodnevicu, one su redovito istinite. Primjerice, poslovne glasine s Wall street-a su, prema provedenim istraživanjima, točne u 80% slučajeva. Razlog za točnost glasina od osobitog značaja je u zainteresiranosti publike, koja je spremna aktivno procjenjivati njihovu vrijednost, a onda i vrijednost te relevantnost izvora. U takvom okruženju se obje strane koje sudjeluju u komunikaciji trude osigurati vjerodostojnost. S druge strane, glasine koje na primatelje nemaju direktan utjecaj neće biti podvrgnute osobitoj provjeri i obje strane u komunikacijskom procesu su znatno relaksiranije u njihovoj distribuciji. Zbog toga je njihova vjerodostojnost vrlo niska i uglavnom se radi o lažnim vijestima.
Posebna je tema prijenos glasina koje su povezane s opasnošću. Radi se o osnovi za širenja teorija zavjere. Njihovom širenju pogoduje evolucijom usađeni oprez zbog kojeg nismo spremni automatski odbaciti informacije koje bi nas mogle zaštititi od neugode ili opasnosti. Osim zaštite od opasnosti takve teorije su često i zanimljive i predstavljaju izazov ljudskoj znatiželji. Može se rezimirati da se teorije zavjere šire tim snažnije što su intrigantnije i što se više oslanjaju na teško procjenjive informacije s dramatičnim, ali indirektnim utjecajem na primatelje. Posebno je važno da širenje takvih informacija nosi određeni socijalni benefit onima koji ih prenose – jer se pozicioniraju kao važni, upućeni i zainteresirani za dobrobit drugih, čime stvaraju privid autentičnog izvora.
Procjena vjerodostojnosti izvora informacija je složen proces, a dodatno ga komplicira kompleksnost ljudske motivacije. Primjerice, intuitivno povjerenje u svjedočenje sudionika nekog događaja je nesigurnije nego se čini. Također, česti su slučajevi i lažnog samooptuživanja na koje je mehanizam otvorene opreznosti još manje imun. Motivi samooptuživanja mogu biti različiti, od prikrivanja stvarnog aktera do preuzimanje krivnje radi neke druge koristi. Osim toga, lažno preuzimanje odgovornosti može biti znak odbacivanja pripadnosti nekoj socijalnog grupi te signaliziranje lojalnosti nekoj drugoj. Zbog toga u procjeni vjerodostojnosti izvora, u slučajevima kada se radi o svjedočenju ili samooptuživanju treba biti posebno oprezan i spriječiti podložnost intuitivnom vjerovanju takvim informacijama. Važno je uzeti u obzir okolnosti i moguće vanjske pritiske na izvor, kao i na mogući težnju skrivenim socijalnim ciljevima.
Tumačenje masovnog prihvaćanja lažnih vijesti, u nastavku objašnjava autor, predstavlja izazov teoriji otvorene budnosti čija je zadaća spriječiti lakovjerno preuzimanje tuđih ideja. Naime, vrlo je raširena teza o društvenim mrežama kao mediju koji omogućuje stvaranje informacijskih balona i odzvanjajućih komora (echo chambers) pa time snažno utječe na stavove pojedinaca. Ipak ta je ideja samo djelomično točna. Istina, društvene mreže su vrlo popularne i omogućile su široku distribuciju prilagođenih informacija, ali njihova učinkovitost ne dopire mnogo dalje od djelovanja propagande i masovnog uvjeravanja. Naime, lažne vijesti imaju teško provjerivi izvor pa, prema teoriji otvorene opreznosti i provedenim istraživanjima, ne mijenjaju nečije stavove već pomažu njihovom učvršćivanju. Na primjeru analize ponašanja pristalica Donalda Trumpa, pokazalo se da uglavnom samo oni posjećuju Internet stranice i grupe za podršku njegovoj politici te obraćaju pozornost na vijesti koje ga prate. Pristalice nisu privučeni novim idejama, već je njihov motiv usmjeren na učvršćivanje postojećih stavova i jačanje argumenata te na javno deklariranje pripadnosti.
Dodatno, što se tiče jednako uvriježene teze o snažnom utjecaju društvenih mreža na polariziranje javnosti – autor tvrdi da ona postoji ali da nije niti približno toliko proširena, niti dramatična koliko se čini. Naime, društvene mreže su omogućile distribuciju informacija koje potvrđuju ranije stavove, bez obzira koji oni bili. U takvim okolnostima ekstremna manjina lakše prikuplja argumente za dodatno povezivanje i znatno intenzivnije izlaganje svojih ideja i stavova pa polarizacija izgleda ozbiljnije. Ipak, radi se manjini. Daleko veći broj ljudi pripada kategoriji umjerenih korisnika koji ne zauzimaju ekstremne stavove, već se informiraju o temama od osobnog interesa pa odabiru i podupiru njihove zagovaratelje, ne stvarajući dodatnu polarizaciju.
Da su ljudi pretežito lakovjerni, utjecaj lažnih vijesti rezultirao bi znatno većom polarizacijom, a oni koji širenjem lažnih vijesti ciljano proširuju vlastiti utjecaj, dominirali bi javnim prostorom. Obrazlažući razloge zbog kojih to nije masovna pojava, autor analizira utjecaj informacija koje dolaze iz izvora koji se predstavljaju kao vjerodostojni. To su izvori koji ističu svoju vjerodostojnu reputaciju, iako je ona praktički neprovjeriva. Najbolji primjer su različiti gurui i religijski karizmatici ali i znanstvenici za koje vrijedi da šire ideje koje većinom nisu intuitivne, a njihov izvor nije izravno dostupan i teško je provjeriv.
Naime, teorija sugerira da se vjerovanje može temeljiti na argumentima, ali ovdje su argumenti vrlo udaljeni od intuicije i potrebno je znatno više vremena i truda uložiti u njihovu analizu. Teško će netko, a tko nije izrazito zainteresiran, moći slijediti neku znanstvenu argumentaciju ili metafizičku elaboraciju kakvog gurua. Prije će se raditi o povjerenju koje se uspostavlja na ideji prepoznavanja “znalca”, osobe koja zna bolje od nas. Odnosno, ako nas je netko u stanju uvjeriti da o nekoj temi zna više od nas, skloni smo na racionalnoj razini, povjerovati njegovim argumentima čak i ako ih ne razumijemo u potpunosti.
Karizmatici se, na primjer, oslanjaju na reputacijski kredit, odnosno na deklarativno isticanje ranijih postignuća i to na području koje je interesantno i naizgled korisno velikom broju ljudi, često u vezi s kakvom proširenom prijetnjom. Pretjerivanje s prijetnjom koje su ljudi unaprijed svjesni te deklariranje dokazane sposobnosti za njeno uklanjanje predstavljaju temeljni argument zbog kojeg su sljedbenici spremni prihvatiti ideje koje im se nude.
S druge strane, vjera u znanost također nema intuitivno uporište, niti ima lako provjerive dokaze pa se uspostava povjerenja oslanja na provjeravanje dodatnih tragova. Na primjer, ljudi su skloni vjerovati matematičkoj argumentaciji – pa ako se radi o tvrdnji koja se može povezati s matematičkom interpretacijom, raste povjerenje u izvor koji informaciju iznosi. Osim toga, ljudima vrlo su uvjerljivi argumenti koji se pozivanju na znanstvenu terminologiju – vjerojatno jer sugeriraju bliskost sa znanstvenom zajednicom. U općem smislu, institucije koje imaju visoki reputacijski rejting – poput prestižnih sveučilišta ili medicinskih centara predstavljaju vjerodostojne izvore pa im je lakše povjerovati.
Navedeni primjeri pokazuju da ljudi nisu u potpunosti otporni na utjecaj lažnih autoriteta koji podilaze prirodno razvijenom mehanizmu intuitivnog povjerenja u osobe ili institucije koje se predstavljaju kao objektivni nositelji znanja. Ipak, prihvaćanje ideja iz takvih izvora ne govori o lakovjernosti. Radi se o ograničenom utjecaju na refleksivno vjerovanje temeljem kojih se, eventualno, prihvaća informacija na racionalnoj razini, ali ona gotovo nikad ne postaje dio općeg uvjerenja i uglavnom ostaje izolirana, bez djelovanja na druge stavove i gotovo bez utjecaja na fizičko djelovanje.
Da bi pojasnio razliku između refleksivnog i intuitivnog vjerovanja, autor navodi nedavni američki primjer masovnog širenja informacije da demokratska stranka pod vodstvom Hillary Clinton u Washingtonskoj pizzeriji trguje ljudima i seksualno iskorištava djecu (pizzagate). Na socijalnim mrežama su se pojavljivala svjedočanstva ljudi koji su takve izjave smatrali vjerodostojnima, a ipak su odlazili na pizzu, često s djecom, kako bi navode i dokazali. Ovo je karakteristični primjer refleksivnog vjerovanja koji nema veze s ostalim stavovima pa je i ponašanje takvo. Za razliku od onih koji refleksivno vjeruju u seksualno iskorištavanje djece i pišu negativne kulinarske recenzije, duboko intuitivno vjerovanje je manifestirao Edgar Maddison Welch, koji je u pizzeriju ušao naoružan i tražio puštanje djece iz zatočeništva.
Konačno, ako je naš inicijalni poriv konzervativan i bez dokaza i povjerenja u izvor nismo skloni mijenjati mišljenje, to ne znači da smo svi, uvijek i u potpunosti zaštićeni od obmanjivača i prevaranata. Radi se općem principu koji je u najvećem broju slučajeva dovoljno efikasan i štiti društvo u cjelini. No, ako želimo smanjiti osobnu izloženost, trebamo se i dodatno potruditi. U tom kontekstu autor navodi vlastiti negativni primjer poklonjenog povjerenja osobi koja se na parkiralištu predstavila kao liječnik koji je zaboravio novčanik u ordinaciji i treba mu novac za plaćanje parkinga, a kao dokaz nudi posjetnicu s brojem kojeg treba nazvati pa će njegova asistentica odmah vratiti novac uplatom na račun.
U procjeni ovakvih situacija, ali i situacija iznošenja ideja nepoznatih osoba na društvenim mrežama, teorija otvorene opreznosti predviđa intuitivnu procjenu vjerodostojnosti informacije na temelju reputacijske cijene laži – može li se nešto izjaviti bez da se naknadno ustanovljena neistina odrazi na vjerodostojnost osobe koja ju prenosi. Ova procjena nije jednostavna i intuicija nas može prevariti. Zbog toga u slučajevima kad je mogućnost trajnog povezivanja osobe s njenim izjavama teška ili nije moguća, provjera argumenata ili vjerodostojnosti izvora bi morala biti opsežnija jer smo u poziciji biti izigrani.
U zaključku knjige, autor rekapitulira teoriju kojom odbacuje ljudsku lakovjernost. Pri tome upozorava da je komunikacija kakvoj danas svjedočimo evoluirala s čovjekom pa je racionalno zaključiti da od nje imaju koristi obje strane koje u njoj sudjeluju. Mehanizam koji postojeću komunikaciju čini robusnom i održivom je mehanizam otvorene opreznosti. S jedne strane, on dopušta promjenu mišljenja pod utjecajem komuniciranih informacija, ali s druge strane, informacija kao i njen izvor prolaze kroz proces provjere. U procesu provjere primjenjuje se usporedba s inicijalnim vjerovanjem pa ako postoji odstupanje od već zauzetih stavova, provjera se nastavlja procjenom argumenata i izvora informacija.
Provjera argumenta i izvora zahtjeva intenzivnu, dvosmjernu komunikaciju – jer vlastita argumentacija se napušta lako i potrebna je uvjerljivost izvora koja se testira diskusijom, a provjera izvora pretpostavlja njegovu bliskost radi praćenja reputacije o vjerodostojnosti u ranijim istupima. Zbog toga svi oblici masovne propagande i uvjeravanja, kod koje nema mogućnosti diskusije i kod koje je izvor nepoznat ili nije moguće provjeriti njegovu vjerodostojnost, nemaju utjecaj na promjenu stavova. Uvjeravanja takvog tipa uglavnom se koriste za učvršćivanje i opravdavanje postojećih stavova ili, u manjoj mjeri, na prihvaćenije informacije o temama koje nisu od osobitog značaja i o kojem ne postoji ranije oblikovano mišljenje.
Na kraju, kao važnu pouku knjige, treba ponoviti da komunikacijska prepreka osobnom napretku i napretku društva nije lakovjernost i nekritičko prihvaćanje ideja koje kolaju kroz informacijski prostor, već upravo suprotno. Glavna prepreka je naš konzervativizam i teško mijenjanje osobnih stavova čak i onda kad je to opravdano i za nas korisno.
Više informacija o autoru knjige može se pronaći na web stranicama s njegovim osobnim podacima i interesima.
Evo nekih od njih: google, edge, institutnicod.
