Against the New Politics of Identity

U očekivanju američkih predsjedničkih izbora svjedočimo sve radikalnijem zaoštravanju lijeve i desne političke retorike. Radi se o suprotstavljenim idejama koje zaoštravaju razlike i raspiruju sukob. Ipak, radi se o idejma koje imaju zajednički temelj, a to je pogrešno poimanje odnosa prema pojedincu i njegovim pravima.

Posljedicama politika koje se usmjeravaju na zaštitu prava grupa, istovremeno stavljajući interese pojedinaca u drugi plan, bavi se knjiga punog naziva: Against the New Politics of Identity: How the Left’s Dogmas on Race and Equity Harm Liberal Democracy―and Invigorate Christian Nationalism.

Knjigu je 2023. godine napisao Ronald A. Lindsay, američki publicist i višegodišnji predsjednik te izvršni direktor CFI-a (Center for Inquiry) i njegovih podružnica: Vijeća za sekularni humanizam i Odbora za skeptična istraživanja. Radi se o organizacijama koje nastoje njegovati sekularno društvo utemeljeno na razumu, znanosti, slobodi istraživanja te humanističkim vrijednostima.

Glavni motiv knjige je upozorenje na tendenciju oslabljivanja individualnih prava radi uspostave novog oblika ravnopravnosti, zapravo jednakosti manjinsko-većinskih društvenih grupa suprotstavljenih na temelju neke dominantne, selektivne karakteristike. Radi se o kritici politike identiteta koja najprije prepoznaje karakteristične društvene grupe, statistički mjeri odstupanje političkog, socijalnog i ekonomskog statusa manjine pa primjenjuje različite administrativne alate kako bi se anulirala svaka razlika manjine prema suprotstavljenoj većini.

Već na temelju retorike široko prisutne u američkom političkom i javnom životu možemo prepoznati identifikacijske karakteristike dominirajućih i ugroženih društvenih grupacija. S lijevo progresivne strane dominira teza o rasizmu utkanom u američku politiku, institucije i korporacije (Critical Race Theory). No, ideja ugrožene manjine nije ograničena samo na rasno pitanje, nego se širi prema sve većem broju manjinskih društvenih skupina. Istovremeno, desne radikalne ideje zagovaraju povratak narušenim temeljnim kršćanskim vrijednostima kao nužnom otporu devastirajućim lijevim politikama. Prema uvjerenju radikalne desnice, lijeve ideje imaju razarajući utjecaj na društvo pa se treba vratiti korjenima nacije, čime će Amerika ponovo postati snažna i moćna (Make America Great Again).

Razmatrajući komponente koje oblikuju dominirajuće lijevo progresivne stavove, autor se koncentrira na epistemološku teoriju stajališta (Standpoint Theory), na evaluaciju teza o sustavnom rasizmu američkog društva i prevladavajućoj kritičkoj rasnoj teoriji (Critical Race Theory), te na koncept nužne jednakosti statstičkih pokazatelja o statusu suprotstavljenih manjinsko-većinskih društvenih grupa. S druge strane, desni radikalizam se analizira na temelju identifikacije američkog društva kao temeljno kršćanskog iz čega proizlazi teza o nužnosti osnaživanja kršćanskih ideja i moralnih vrijednosti.

Konkretnije, teorija stajališta se redovito pronalazi u argumentima zagovaratelja zaštite prava manjine od dominantnog utjecaja većine. Jasno, zaštita takvih prava nije upitna – upitno je odbijanje dijaloga i preispitivanja tvrdnji o postojanju i intenzitetu takve ugroženosti. Naime, teorija stajališta negira postojanje objektivne istine i tvrdi da je ona ovisna o socijalnim okolnostima promatrača pa odbacuje svaku mogućnost da dominantna većina propituje stavove manjine.

Štoviše, teorija tvrdi da je znanstvena metoda koja podrazumijeva racionalno promišljanje veze između uzroka i posljedica nasljeđe dominantne bjelačke kulture i da se ne može smatrati objektivnom.

Taj radikalni stav se primarno odnosi na rasnu nejednakost ali se širi i na sve druge manjinsko-većinske odnose u društvu. Ovaj se stav opravdava cijelim spektrom tvrdnji – od intuitivno prihvatljivih do naizgled vrlo neprirodnih. Primjerice, teorija stajališta tvrdi da o problemima crnaca mogu govoriti samo pripadnici te rase, a slično je i s problemima žena, homoseksualaca, transrodnih osoba pa sve do kronično bolesnih ili fizički hendikepiranih. Prema toj teoriji za ispravan znanstveni uvid, nužna je perspektiva proizašla iz životnog iskustva. Ta ideja se ne odnosi samo ograničenje u razumijevanju društvenih okolnosti i društvene znanosti – što bi se moglo intuitivno opravdati, već se jednako odnosi i na prirodne znanosti i sasvim teoretska promišljanja – što djeluje vrlo neuvjerljivo. Dakle, teorija stajališta tvrdi da društvene grupe koje djeluju u okruženju dominantne većine imaju bolji epistemološki uvid u područja poput matematike ili fizike. To, primjerice, znači da su žene su privilegiranom znanstvenom položaju te da imaju bolje predispozicije za razumijevanje znanosti od muškaraca.

Teorija stajališta ima korijene u Marksovoj teoriji klasne podjele. Naime, kapitalistička klasa ne može razumjeti probleme potlačenog radništva, dok radništvo zbog životnog iskustva dobro razumije svoj, ali i status vlasnika nad sredstvima za rad – pa je radništvo u epistemološkoj prednosti zbog koje bolje razumije problem i način njegovog rješavanja. Ovaj Marksova ideja se se u novije vrijeme širi na sve društvene grupe nepodudarnih karakterističnih interesa.

Manifestacija široko rasprostranjene teorije stajališta se koristi kao retoričko oružje u manjinsko-većinskim odnosima jer po definiciji odbacuje bilo kakav poziv na diskusiju ili kritiku koja dolazi od suprotstavljene većine. Za odbacivanje nisu potrebni dokazi ili argumenti, dovoljan je manjinski identitet. Dodatno, narativ koji dolazi s iskustvene pozicije žrtve se sve više smatrala neoborivim dokazom najveće težine.

Teorija stajališta je, tvrdi autor, znanstveno dubiozna jer ne postoje dokazi koji ju potvrđuju, a ona je i praktično neprimjenjiva. Naime, ne postoji niti teoretska podloga za njenu primjenu u slučaju intersekcije, odnosno preklapanja manjinskih identiteta. Primjerice, nemoguće je procijeniti stupanj ugroženosti žene bijele boje kože u odnosu na muškarca crne boje kože ili, još kompleksnije, nemoguće je odrediti odnos ugroženosti u društvu homoseksualne žena crne boje kože u odnosu na transrodnog muškarca bijele boje kože.

Intersekcija manjinskih identiteta morala bi uzeti u obzir različite društvene kategorije prema rasi, spolu, rodu, seksualnoj orijentaciji, etničkoj pripadnosti, nacionalnosti, fizičkim ili intelektualnim sposobnostima, obrazovanju, starosti, socijalnom i ekonomskom statusu te brojnim drugim karakteristikama. Osim toga, unutar ovih osnovnih grupa – postoje i brojne podgrupe. Nije isto biti transrodna žena ili transrodni muškarac, niti je isto biti zdravstveno hendikepiran od dijabetesa ili hemofilije – sve su to identiteti čija je intersekcija moguća i koja, prema teoriji stajališta, na različite načine mijenja perspektivu epistemološkog uvida.

Uglavnom, široka rasprostranjenost teorije stajališta ima filozofsku, a ne prirodno-znanstvenu podlogu. Naime, teoretska podloga je vrlo labava. Ne postoje jasni kriteriji koji definiraju oblik i intenzitet pritiska većine, odnosno razinu ugroženosti manjine koji bi proizveli epistemološku prednost ugrožene grupe. Zbog toga ne postoji čak niti teoretska, a pogotovo ne postoji empirijska metrika za usporedbu vjerodostojnosti stajališta ugroženih manjina.

Jasno je da je sociološka pozadina važna komponenta osobnog razvoja – tijek i razina školovanja te dosegnuti akademski status su usko povezani sa startnom društvenom pozicijom. Ipak, teorija stajališta sugerira znatno ortodoksniju pretpostavku, a to je da ne znanstvena objektivnost i vrijednosno neutralno znanje uopće ne postoji. To je postmodernistički stav koji, u svojoj primjeni na znanje i znanost, tvrdi da socijalna hijerarhija oblikuje i određuje znanstvene istine. Ta je ideja u izravnoj suprotnosti s filozofijom znanosti Thomas Kuhna, kao i prevladavajućom znanstvenom praksom.

Teorija stajališta nema potporu niti u praksi jer bi ona nedvosmisleno pokazala da muški znanstvenici bijele boje kože, zbog epistemološke zakinutosti, statistički znatno manje doprinose znanosti u odnosu na potlačenu manjinu – žene ili znanstvenike drugih rasa. Ipak, svakodnevica dokazuje da pripadnost bjelačkoj populaciji muškaraca nije znanstveni hendikep. Iako pobornici teorije stajališta upozoravaju na poznata znanstvena dostignuća iznjedrena unutar manjinskih društvenih grupacija, na osnovi tih primjera se ne može zaključiti da je do njih došlo upravo zbog manjinske podčinjenosti autora. Primjerice, često se spominje astronomkinja Vera Rubin kao primjer znanstvenice, žene – pripadnice ugrožene manjine, koja je postigla izuzetne rezultate. Ipak, nema dokaza da je znanstveni uspjeh dosegla upravo zato što je žena. Istina, u društvenim istraživanjima ima znatno više primjera koji demonstriraju uspješnost pripadnika manjinskih društvenih skupina, ali postoji i veliki broj onih koji demonstriraju uspješnost pripadnika većine. Uglavnom, na temelju postojećih istraživanja i primjera, ne može se zaključiti o znanstvenoj prednosti pripadnika manjinskih društvenih skupina zbog njihove ugroženosti djelovanjem većine.

Osim teorije stajališta, američko društvo sve više oblikuje široko rasprostranjeni stav o sistemskom rasizmu koji prožima politiku, zakonodavstvo i ekonomiju. Ta se tvrdnja oslanja na dvije pretpostavke, najprije – postoji evidentna disproporcija društvenog i ekonomskog statusa između bijele većine i crnačke manjine i drugo – ta disproporcija je rezultat djelovanja američke službene politike i zakonodavstva pa posljedično i svih drugih komponenti američkog ekonomskog, socijalno-zdravstvenog, školskog te svih ostalih sustava.

Te tvrdnje, za razliku od teorije stajališta, mogu se potkrijepiti određenim, iako nedovoljnim, dokazima. Ipak, i takvi nedovoljni dokazi su tvrdnju o sistemskom rasizmu osnažili do te mjere da se svako suprotstavljanje ovoj ideji smatra napadom na elementarnu ravnopravnost. Ova isključivost ideju sistemskog rasizma svrstava u kategoriju dogmi. Pri tome je važno upozoriti da negiranje sistemskog rasizma nije isto što negiranje postojanja rasizma u američkom društvu. Razlika je bitna. Ne može se opovrgnuti postojanje rasne diskriminacije, ona je relikt prošlih vremena – ali nema vjerodostojnih i uvjerljivih dokaza da je produkt zvaničnog američkog društveno-političkog sustava.

Da bi se dokazao sustavni rasizam, potrebno je ustanoviti koje komponente sustava djeluju diskriminatorno i kako. Povijesne analize pokazuju da su se u prvim dekadama dvadesetog stoljeća u primjeni nalazili zakoni i prakse koje su imale rasno diskriminirajuće komponente te da su ograničavale razvoj i djelovanje crnačke populacije. No, situacija se počela značajno mijenjati sredinom prošlog stoljeća, počevši s izvršnom odredbom predsjednika Trumana o zabrani diskriminacije u vojnim snagama na temelju rase, vjere ili nacionalnosti. To je bio početak uvođenja rasno neutralnih zakona i praksi na federalnoj razini i nastavio se intenzivirati sve do nadopune akta o građanskim pravima iz tisuću devetsto šezdeset četvrte godine. Ovim aktom su zabranjujete diskriminacija u zapošljavanju, napredovanju, otpuštanju, zaradi, beneficijama, poslovnoj obuci, rangiranju i klasifikaciji kao i svim drugim aspektima prava na rad.

Sredinom stoljeća na djelu su i drugi transformacijski procesi koji mijenjaju položaj crnačke populacije uvođenjem rasno osjetljivih socijalnih programa. Ove inicijative djeluju na smanjenje razlika u ekonomskom statusu američke bjelačke većine i crnačke manjine. Tako su, na primjer, aktivnosti provođene od 1964. do 1975. godine smanjile razlike u prihodima ovih grupacija za 16%.

Ipak, razlika do danas nije neutralizirana i predstavlja temelj tvrdnje da je rasna diskriminacije ugrađena u američki sustav te da održava neravnopravnost. Neki od primjera takvog djelovanja su američka porezna politika koja nudi olakšice vlasnicima nekretnina na temelju troškova održavanja. Problem s tom politikom je u neprimjenjivosti na slabije imućne, one bez vlastitih nekretnina, a takvih je u crnačkoj populaciji neproporcionalno više u odnosnu na amerikace bijele boje kože. Slično je i s kreditima koji su dostupni onima sa stalnim prihodima ili vlasništvom kojima mogu garantirati povrat, a takvih je proporcionalno manje kod crnačkog stanovništva.

Da bi se minimizirao utjecaj diskriminirajućih efekata inače rasno neutralnih zakona i praksi, raširena je primjena analiza utjecaja (DIA – disparate impact analysis), koja gotovo da je postala sveprisutna. Takva analiza se primjenjuje da bi se utvrdio eventualni negativan utjecaj zakona i praksi na neku manjinsku društvenu skupinu. Ipak, ovakve analize i mjere koje iz njih proizlaze nailaze na sve više kritika jer ne djeluju na uzrok nejednakosti nego na upitno pravedan korigiraju njene simptome.

Autor navodi brojne primjere korektivnih mjera proizašlih iz analize utjecaja koje su trebale smanjiti razliku u ekonomskom statusu između bjelačke i crnačke populacije ali se to, kako pokazuju statistički podaci, ipak nije dogodilo.

Povijesno gledano, sredina dvadesetog stoljeća je period tranzicije u kojem su sistematično ukidani rasno diskriminirajući zakoni te su nadomještani novim, rasno neutralnim. Ipak, statistički dispariteta nije nestao, odstupanja su gotovo jednaka kao i početkom stoljeća. Ta činjenica podupire tezu o sustavnoj diskriminaciji koja je, usprkos svim inicijativama, prisutna i danas. No, logička je zagonetka zašto se evidentna eliminacija rasne komponente u politici i zakonima nije pozitivno manifestirala, čak i ako diskriminacija nije u potpunosti uklonjena, ona bi morala biti manja. Razna su tumačenja te pojave, ali redovito tendenciozna – usmjerena na traganje skrivenih anomalija američkog političkog, a onda i pravnog, financijskog ili ekonomskog sustava. Uobičajeni znanstveni kauzalni slijed praćen unatrag rijetko dopire dalje od velike ekonomske krize, odnosno perioda između tridesetih i četrdesetih dvadesetog stoljeća, a politika i zakonodavstvo iz tog perioda pa do danas su se značajno izmijenila i uklonile rasno diskriminirajuće komponente. Zbog toga bi bilo logično uzroke dispariteta potražiti tražiti dalje u prošlosti, najvjerojatnije u vrijeme dominacije robovlasništva, pa i perioda nakon njegovog zvaničnog ukidanja.

Ronald A. Lindsay tvrdi da uzroke imovinske razlike između bjelačkog i crnačkog stanovništva treba tražiti u vrlo lošoj startnoj ekonomskoj poziciji crnačkog stanovništva zatečenoj nakon ukidanja robovlasništva i stjecanja građanskih sloboda. Još značajnije su kulturološke razlike, posebno u odnosu prema obiteljskoj zajednici. Ukratko, američka administracija je propustila pravovremeno uvesti mjere reparacije žrtava robovlasničkih odnosa, a danas to više nije moguće učiniti. Ekonomsko zaostajanje moglo se spriječiti ekonomskim injekcijama crnačkom stanovništvu netom oslobođenog robovlasničke podređenosti, no danas je teško ustanoviti kome bi takva pomoć i u kojem obimu trebala biti dodijeljena. Sama boja kože nije ispravan kriterij jer su se, njoj usprkos, brojni pripadnice crnačke populacije ekonomski situirali. Osim toga, nakon više generacija slobode u sklapanju brakova i složenoj društvenoj interakciji, više se ne može zaključiti čiji su preci trpjeli robovlasničke konsekvence i u kojoj mjeri, te koliko su vladine inicijative, poduzete u međuvremenu, tu nepravdu ispravile. Autor sugerira neke oblike obeštećenja, uglavnom u obliku subvencioniranja školovanja zainteresirane, ali siromašne djece – ali se radi o dugoročnim mjerama čiji efekti se mogu pokazati tek u relativno dalekoj budućnosti.

Ono što je, prema mišljenju autora, presudan faktor održavanja statističke neravnoteže je kulturološki utjecaj. On je znanstveno prepoznat, ali redovito zanemarivan u analizama koje se bave uzrocima ekonomskih rizika između bjelačke i crnačke populacije. Naime, podaci jednoznačno pokazuju da je unutar crnačkog stanovništva daleko veći broj obitelji s jednim odraslim članom, nego što je to kod bjelačkog staništva. Nepobitna je činjenica da se obitelji, pogotovo one s djecom, u kojoj se o prihodima skrbi samo jedna odrasla osoba, ne mogu nadati financijskoj akumulaciji i rastu ekonomskog statusa. Zbog toga glavni razlog uočenom ekonomskom disparitetu, koji se ne mijenja bez obzira na oduzete mjere, treba tražiti u strukturi obitelji i prihodima koji se unutar takve obitelji ostvaruju. Problem je i širi jer narušena obiteljska struktura osim na ekonomske pokazatelje, snažno djeluje i u području obrazovanja, zdravlja i prava.

Osim imovinske statističke nejednakosti crnačke manjine, uočljiva je i obrazovna. Primjerice, sve veći broj američkih univerziteta vrlo ozbiljno prati razliku u broju studenata iz manjinske populacije, posebno crnačke. Brojke pokazuju disparitet na štetu manjine. Takvo stanje se smatra rezultatom skrivene sustavne diskriminacije pa se radi smanjivanje razlika primjenjuju različite mjere. Uglavnom se zasnivaju na povlaštenom upisu studenata manjinske rasne pripadnosti. Nažalost, takve mjere mijenjaju upisne kvote i doprinose promjeni omjera upisanih studenata ali ne i više od toga. Zapravo, ovakva upisna politika nanosi štetu sposobnim pripadnicima većine koji smanjenih kvota ne upisuju studij, dok istovremeno ne pomaže niti kvaliteti studija, niti ukupnoj prolaznosti manjine. Konkretnije, istraživanja pokazuju da pojačani upis studenata crne boje kože ne garantira proporcionalno distribuiranu uspješnost završetka studija. Pokazalo se na veliki broj studenata iz crnačke populacije odustaje prije završetka studija. To znači da stvarni razlog rasnog statističkog dispariteta visoko obrazovanih Amerikanaca nije u neuspješnom upisu, već je dublji i treba ga tražiti u slabijoj uspješnosti prethodnog školovanja. Tome je, ponovo, razlog slabija ekonomska moć većine crnačkih obitelji koja se manifestira kao nedostatak vremena roditelja, najčešće jedinog u obitelji i to majke, za financijsku i osobnu asistenciju pri školovanju.

Slično je i u pravnom sustavu, jer obitelji u kojima djeca odrastaju uz jednog roditelja posvećenog poslu radi zadovoljenja osnovnih potreba, često nema dovoljno vremena za probleme djece pa ih oni rješavaju sami, na ulici i često u problematičnim četvrtima. Takve okolnosti vode prema problematičnom ponašanju, učestalim pravnim intervencijama i osudama. Upravo su te okolnosti uzrok uočenom disparitetu u policijskim intervencijama, a onda i pravnim reperkusijama nad crnačkom populacijom – a ne skriveni rasistički mehanizmi unutar američkog pravosudnog sustava.

Sve angažiranje političke inicijative za uspostavu potpune uključivosti bez obzira na rasnu pripadnost se proširuju na sve manjinske grupe u društvu. Takve inicijative su usmjerene na grupnu potporu osobama koje se predstavljaju zajedničkim identitetom pa izostaje namjera za traženjem uzroka dispariteta u eventualnim pojedinačnim, osobnim preferencijama članova grupe. U slučaju rasnih razlika, uzrok se redovito pripisuje nedefiniranim sistemskim deformacijama, iako za to ne postoje konkretni dokazi, dok se istovremeno odbija razmotriti struktura obitelji kao evidentno i dokazano prisutna bitno otežavajuće okolnost i primarni razlog ekonomskog, a onda i svakog povezanog zaostajanja.

Zagovornici politike identiteta tvrde da statistički disparitet grupa organiziranih prema deklariranom identitetu predstavlja glavni pokazatelj sistemske podređenosti te da je za uspostavu ravnopravnosti nužno na ugroženu grupu djelovati politički i ekonomski sve dok se na uspostavi statistički iskazana jednakost. Ova teza nije ograničena na problem rasne nejednakosti, već se širi u sve segmente društva i identitetskog prepoznavanja po različitim osnovama. Drugim riječima, potrebno je uspostaviti jednakost statističkog ishoda, a ne jednakost prilika. Nažalost, agresivna primjena ove doktrine zanemaruje uzroke nejednakosti, kontradiktorna je i neefikasna. Osim svega značajno zadire u građanska prava drugih.

Autor upozorava na nedavni primjer intenziviranja procjepljivanja na temelju rasne nejednakosti. Naime, radi inzistiranja na postizanju jednake procjepljenosti crnačke i bjelačke populacije, u kvartovima s većinskim crnačkim stanovništvom, koje je statistički niže procijepljenosti, koncentrirale su se ionako deficitarne medicinske ekipe i resurse nauštrb preostale većine. Pri tome se potpuno zanemarila činjenica da je crnačka manjina pokazala daleko veći otpor cijepljenju te da je disparitet prvenstveno uzrokovan osobnim razlozima, a ne nedostupnošću.

Pokušaji da se preferencijalni tretman usmjeri na crnačku manjinu, bez da se analiziraju razlozi statističkog odstupanja u broju poduzetih tretmana određene vrste, može poslužiti u političkoj promociji, ali ne i kao alat podizanja razine zdravstvene skrbi. U novije vrijeme se pažnja liječnika iz primarne zdravstvene zaštite, počevši već u fazi školovanja, usmjerava na socijalni aktivizam u tretiranju pacijenata. Od liječnika se očekuju da otkrivaju i sprječavaju nejednaki tretman većinskih i manjinskih identitetskih grupa – od onih prema boji kože pa do rodnog identiteta. Nažalost, radi se o skretanju pažnje liječnika s njihovog primarnog zadatka – otkrivanja i tretmana zdravstvenih problema individualnih, konkretnih pacijenata i rješavanja njihovih konkretnih zdravstvenih problema.

Ovakav pristup, osim što je neefikasan, dodatno štetno djeluje na razvoj društva u cjelini. Radi se o usmjeravanju sredstava prema inicijativama koje ne donose rezultate i znatno kompliciraju radne procese. Kompliciraju se, poskupljuju i čine neefikasnim procesi u ekonomiji, posebno oni koji se tiču zapošljavanja, rada i zarade, ali trpe i procesi u zdravstvenom sustavu, školstvu i pravosuđu.

Dogmatska stajališta koji zagovaraju političari i aktivisti lijevo-progresivnog spektra, suprotstavljeni su dogmama radikalno desnih snaga. Ako se teorija stajališta, sistemskog rasizma i poništavanja statističke razlike između praktički svih relevantnih društveno suprotstavljenih skupina mogu smatrati lijevim radikalizmom, onda se teorija o kršćanskom temelju američkog društva može opisati kao jednako radikalni stav suprotstavljene desne političke opcije.

Ta je teorija, također, dogmatska u svojoj srži jer ne trpi preispitivanje već ju zagovornici nameću kao istinu proizašlu iz povijesnih činjenica. Ideja američkog kršćanskog nacionalnog identiteta utemeljenog na biblijskim principima je široko prihvaćena, a predstavlja glavnu polugu ultrakonzervativnim politikama koje su, pogotovo u posljednje vrijeme, sve prisutnije. Procjenjuje se da četvrtine republikanskih birača pripada kršćanskim nacionalistima. U javnosti se sve otvorenije govori o vraćanju biblijskim korijenima, što pretpostavlja zabranu pobačaja, zabranu istospolnih brakova i cijeli niz drugih ograničenja u već dosegnutim društvenim standardima.

Autor knjige vrlo detaljno pojašnjava da je ideja o kršćanskim temeljima američkog društva potpuno pogrešna i da se ne oslanja na povijesne činjenice. No, prije toga, ta je teza i nejasno artikulirana pa se, ovisno o potrebi, modificira u skladu s dnevnopolitičkim potrebama. Naime, postoje ozbiljne razlike između principa koje zagovara Judeo-Kršćanstvo, u odnosu na ono kasnije pa nije sasvim jasno na kojim idejama i vrijednostima je, prema tumačenju zagovaratelja kršćanskih temelja, američko društvo nastalo.

Sve tvdnje kršćanskih nacionalista su pogrešne. Najprije, nije sasvim jasno je tko bi se trebao smatrati osnivačem nacije, no može se pretpostaviti da se ta karakteristika odnosi na sudionike i potpisnike konstitutivne konvencije održane 1787. godine. Što se tiče religioznosti trideset devet potpisnika, zna se da su bili vjernici različitih vjerskih pogleda od baptista do kvekera, a većinom su se smatrali racionalistima i aktivnim zagovarateljima prosvjetiteljskih ideja. Također, radi se o istaknutim ličnostima tadašnjeg vremena koje su se u svojim razmišljanjima i djelovanju oslanjali prvenstveno na razum i savjest, a ne na Božju objavu.

Činjenica je, također, da se konstitutivni dokument kao i amandmani koji su uslijedili (Bill or Rights) uopće ne spominju Bibliju i kršćanstvo, niti se u bilo kojem dijelu pozivaju na vjerske temelje te su u potpunosti sekularni. Suprotno nastojanjima kršćanskih nacionalista, sekularnost osnivačkih dokumenta je povijesno prepoznata i predstavljala je ozbiljan problem generacijama zagovaratelja biblijskih temelja nacije. Pokret Nacionalne reformacije je 1844. godine pokušao dopuniti konstitutivni dokument uvođenjem reference na kršćanske temelje, ali nije u tome uspio. Osim toga u prvom amandmanu se eksplicitno odvaja djelovanje vlade od bilo kakvog utjecaja crkve.

Kršćanski nacionalisti pokušavaju nametnuti tezu o utjelovljenju kršćanskih vrijednosti u vladine dokumente i njeno djelovanje te da je to dokaz američkih religioznih temelja. Upravo zbog tih temelje se inicijative o, primjerice, zabrani čitanja biblije u školama ili liberalizaciji pobačaja, smatraju suprotnima temelju društva i znakom moralnog propadanja. Takve tvrdnje su posve proizvoljne i bez temelja jer sredinom prošlog stoljeća, na primjer, još su uvijek bili na snazi zakoni koji su imali rasna obilježja, postala je neskrivena osobna netrpeljivost prema pripadnicima druge rase , ženska prava je tek trebalo izboriti, a crnačka manjina ali i žene su bile zakinuti za medicinska i socijalna prava – pa je teško govoriti o tadašnjoj moralnoj superiornosti današnjim dosezima.

Vrijednosti na koje se pozivaju kršćanski nacionalisti sadržane su, kako tvrde, u deset zapovijedi. Pri tome zanemaruju da u starom zavjetu na hebrejskom jeziku Božje zapovjedi nisu numerirane niti su izdvojene u deset navoda, nego su tek u Bibliji, mnogo kasnije, organizirane i reinterpretirane u obliku kakav danas poznajemo. Osim toga, prve tri zapovjedi (nemoj imati drugih bogova, ne pravi sebi lika ni obličja…, ne uzimaj uzalud imena Gospodina) i djelomično četvrta (sjeti se da svetkuješ dan subotnji), ne predstavljaju osnovu niti jednog zakona, odnosno nemaju utjecaj na američki pravni sustav. Ostale zapovjedi (ne ubij, ne učini preljuba, ne ukradi, ne laži i donekle ne poželi kuće bližnjega svoga…) mogu se pronaći u pravnom sustavu, no one predstavljaju temeljne koncepte organizacije društva i možemo ih pronaći u gotovo svim kulturama i vjerama. Konačno, napominje autor, analizirajući presude u američkom pravnom sustavu, nije moguće pronaći presude pozivanjem na deset zapovjedi. Ponekad se u obrazloženju presude citiraju navodi iz Biblije, ali više kao pojašnjenje moralnih okolnosti, a nikad kao temelj pravne prosudbe.

Autor zaključuje da svi argumenti kojim kršćanski nacionalisti opravdavaju svoje ultra konzervativne stavove nemaju uporište u činjenicama. Radi se o dogmi podržavanoj iz političkih razloga i težnji da se društvu nametnu standardi koji nikad nisu postojali.

Činjenice na koje upozorava autor knjige sugeriraju da živimo u vremenu osporavanja temeljnih sloboda nastalih i razvijenih iz prosvjetiteljskih ideja poput društvenog napretka na osnovi znanosti, težnje općem materijalnom blagostanju, razvoja osobnih sloboda i zaštite temeljnih ljudskih prava. Posebno treba upozoriti na nasljeđe prosvjetiteljstva koje se sada dovodi u pitanje – poput odbacivanja autoriteta crkve, zaključivanja na temelju empiričkih dokaza i zaključivanja na temelju racionalne analize, a ne na temelju otkrivenja ili dogme. Zbog prosvjetiteljstva baštinimo ideju objektivne istine dostupne svima, kao i kulturu slobode govora, demokratske vlasti, politike koja proizlazi iz volje slobodnih ljudi. Tekovine su i saznanja da nije moguće dosegnuti apsolutno znanje, da je ono dinamično i da se mijenja u skladu s novim saznanjima pa je nužna spremnost na život u relativnoj nesigurnost. Život u nesigurnosti zahtjeva toleranciju na različita mišljenja, različite vrijednosti i uvažavanje pojedinaca.

Nažalost, te su ideje napadnute s lijeva i s desna. S jedne strane postoji nastojanje da se političkim pritiskom uspostavi statistička jednakost grupa nastalih segmentacijom društva. Pri tome se nedovoljno propituju uzroci statističkih odstupanja pa se u tom procesu ne vodi računa o pravima pojedinaca. S druge strane širi se ideja restrikcije pojedinačnih prava u ime povratka nacionalnim vrijednostima koje nikad nisu bile temelj društva i ne predstavljaju univerzalne ideje prihvatljive svima.

Ako se može izvuć kratak zaključak na temelju stavova i dokaza iznesenih u knjizi, moglo bi se reći da je nužno ponovo staviti pojedinca u centar političkih inicijativa. Potrebno je napustiti težnju jednakosti društvenih grupa pa društvo oblikovati radi osobne dobrobiti pojedinaca, te se vratiti punom uvažavanju osobnih razlika. U tom slučaju će se dobrobit društvenih grupa, bez obzira na deklarirani identitet njihovih pripadnika, razvijati kao posljedica dobrobiti članova.

---

---