Pascal Boyer, Francusko-Američki kognitivni atropolog, u knjizi Mind Make Societies, odgovara na pitanje iz podnaslova: Kako spoznaja objašnjava društvo koje stvaramo (How Cognition Explains the World Humans Create).
Tema je komplicirana, zato jer su i utjecaji takvi. Nema jednostavnog odgovora niti jedinstvenog uzroka uspostavi upravo ovakvog društva u kojem živimo. Njegov razvoj je rezultat mešudjelovanja prirodne i kulturne evolucije. U tom procesu sudjelovale su ljudska priroda – odnosno kognitivne sposobnosti i ograničenja, ali jednako tako i vanjske okolnosti – snažnim utjecajem na društvo kroz razvoj i prijenos mentalnih mehanizama, koncepata i ideja (kulturnog nasljeđa) kroz generacije.
Sadržaj je teško pratiti, jer je izrazito razgranat. Autor se bavi različitim temema – postavlaja teška pitanja i onda predlaže i demantira teze – bez želje za konačnim odgovorom, već s idejom ravjetljavanja međusobnih utjecaja različitih sila u razvoju određenih društvenih pojava, kako bi čitatelj imao dovoljno materijala za stvaranje vlastite cjelovite slike.
Očito je da za rasvjetljavanje nastajanja kompleksnog društva u kojem živimo nije dovoljno slijediti jednu znanstvenu disciplinu, već se radi o ispreplitanju različitih znanstvenih grana poput evolucionarne biologije, kognitivne socijologije, arheologije, entropologije, ekonomije ali i mnogih drugih.
U želji da se razjasne posljedice, autor kreće od osnovnih ideja te ih sažima u pitanjma kako um prihvaća vjerovanja, kako se formiraju grupe i koji su motivi okupljanja u familije ili šire zajednice te kako se manifestiraju i prihvaćaju razlike između spolova.
Nakon uvoda – koji govori o pretpostavkama razvoja društva, knjiga se usredotočuje na nekoliko temeljnih pitanja – u čijim odgovorima nalazimo sve bitne sastavnice društvene sadašnjosti:
1. Koji je korjen grupnih konflikata
2. Koje i kakve informacije formiraju vjerovanja
3. Kako nastaje religija
4. Koji je prirodni temelj obitelji
5. Može li društvo biti pravedno
6. Može li ljudski um shvatiti ponašanje društva
Ovako oblikovana pitanja samo naizgled pretpostavljaju konačan odgovor. Nažalost, on ne postoji. Ipak, svako od njih je sagledno iz s različitih gledišta i objašnjenja predstavljaju odličnu podlogu za donošenje vlastitih sudova i oblikovanje vlastitog mišljenja i stava.
Primjerice – u želji za pronalaženjem razloga grupnih konflikata, potrebno je razumjeti evolucijom razvijenu ljudsku sposobnost za dugotrajno podnošenje bliskog socijalnog kontakta, a onda i svih motivacijskih mehanizama koji djeluju na da se taj kontakt zadrži i obrani. U kontekstu formiranja plemena treba razmotriti i nastajanje nacija – s time da je zbog složenih utjecaja teško zaključiti koja je uloga države u svaranju nacije – odnosno, da li država objedinjuje naciju kao već formiranu grupu ili tek postavlja okvir za njeno oblikovanje.
Možda je posebno interesantna tema stvaranja i prijenosa informacija jer ona uključuje, na primjer, ideju gasina – a onda i teoriju zavjera. Otkud dolazi ljudska potreba da se prenose glasine te da se one uspješno primjenjuju za širenje ideja koje pripadaju kategoriji teorija zavjere? Nemoguće je u nekoliko riječi objasniti sve utjecaje – ali ukratko bi se moglo reći da kod ovih informacija težište nije na sadržaju, nego na cilju. Dakle, informacije se upotrebljavaju s razlogom konsolidacije grupe, zbog odgovora na zajedničku prijetnju, a ne da grupa nešto sazna ili nauči.
Religija je posebno kompleksna tema, ali je zanimljivo da nastanak religioznig vjerovanja seže u same početke ljudskog razvoja i uglavnom nema “duhovnu” dimenziju. Ne radi se o potrebi za dobrobiti “duše”, već su potrebe izrazito materijalne – uspjeh u lovu, izbjegavanje povreda, naklonost prirodnih okolnosti. Tek s razvojem društva – raslojavanjem zanimanja i podjelom društvenih uloga – razvija se doktrina i uvodi pojam boga – kao agenta (osobe ili sile) s nadnaravnim sposobnostima, uvode se ceremonije, kvalificirani praktikanti religije (svečenici) kao i organizacije (crkve).
U posljednje vrijeme sve češće imamo priliku diskutirati o obitelji kao telemju društva. Nekako se implicitno pretpostavlja da je “treadicionlna” obitelj samorazumljiva i svugdje ista, ali tome uopće nije tako. Porijeklo obitelji seža u vrijeme prvobitnih zajdnica okuplejnih u male grupe, zajedničkih interesa – s podjelom posla prema mogućnostima. Ljudi su, zbog fiziologije, osuđeni na rađanje s ograničenim urođenim sposobnostima pa i prilično bespomoćni. Zbog toga je za preživljavanje nužna briga roditelja – i to tako da se djetetu osigura fizička zaštita i hrana. Uz biloške predispozicije, uloga majke koja brine za dijete, dok je otac u lovu je uobičajena, ali ne nužno i jedina. Tek kasnije, češćim susretanjem grupa, ispreplitanjem odnosa, razvojem društva stvorili se potreba za formalnijom obiteljskim vezama koje uključuju obostranu obavezu, rodbinsko poezivanje, oštriju podjelu odgovornosti – a onda i uspostavu ceremonija spajanja, kao socijalnih signala koje takav međusobni odnos objavljuju.
Napomenu bih da, iako se u knjizi to nigdje ne spominje, istospolne zajednice nisu niti po kojoj osnovi isključene ili “neprirodne”, osim što su po prirodi stvari rjeđe. No, “tradicionalna” obitelj je kroz kulturno nasljeđe zbog učestalosti i ekonomskih razloga – postala normom.
U razvoju društva, koje se bazira na masovnoj interakciji ljudi različitih interesa logično je pitanje – može li takva interakcija biti pravedna. Dinamika društva zasnovana je na razmjeni – a ona se razvijala iz jednostavne u kojima je su sudionici individualizirani do masovne u kojima su sudionici nepoznati. Osjećaj pravde je potekao iz prvobitnih zajednica i temeljen je na individualnim transakcijama i praćenju rezultata takve aktivnosti na osobnoj razini, očuvanju osobne reputacije raadi budućih interakcija i kažnjavanju, odnosno izbjegavalju onih koji u razmjeni narušavaju ranotežu (iskorištavaju). U sve složenijem društvu – takvo mjerenje međusobnih doprinosa je nemoguće i temelji se na indirektnim alatima od tržišta do sudstva i policije – koji odražavaju interese različitih slojeva društva pa je pitanje pravednosti prešlo iz osjećaja pravde u domenu administrativne ispravnosti.
Baš zbog evolucijskih procesa koji su oblikovali ljudski um preko 100 tisuća godina, a onda se kulturološka evolucija istrgnula iz okvira biološke i dramatično ubrzala u podljednjih desetak tisuća godina, treba se zapitati može li ljudski um uope shvatiti društvo u kojem živi. Primjerice, mogu se prepoznati tri važne predrasude koje potiču iz naš prošlosti a značajno utječu na percepciju današnjosti. Naprije, pogrešna je idja da se grupe ponašaju kao “agenti” s koherentnom voljom, pa da ih se može razumjeti slično kao što se objašnjava djelovanje pojedinca i onda se na državu ili naciju projeciraju određena svojstva. Grupe su kompleksne i treba moći i znati prepoznati različite utjecaje te ih sagledati i razumjeti u svoj svojoj punoći. Pogrešna je ideja i da je snaga grupe poput “sile” – odnosno da postoji vanjsko svojstvo grupe – pa se u tom kontekstu govori o snazi ili slabosti neke političke organizacije, nacije ili države. Slično je i sa društvenim okolnostima koje se doživljavaju kao činjenice – pa je, na primjer, u nekim razdobljima robovlasništvo prihvaćano bez pogovora. Oslobađajući se stavova koji su se razvili u društvu koje je bilo bitno jednostavnije te preispitujući moralne norme, kao i socijalne okolnosti – usklađujući ih s novim okolnostima, možemo razumjeti sadašnjost.
Pascal Robert Boyer is a French-American cognitive anthropologist and evolutionary psychologist, mostly known for his work in the cognitive science of religion. He taught at the University of Cambridge for eight years, before taking up the position of Henry Luce Professor of Individual and Collective Memory at Washington University in St. Louis, where he teaches classes on evolutionary psychology and anthropology. He was a Guggenheim Fellow and a visiting professor at the University of California, Santa Barbara, and the University of Lyon, France. He studied philosophy and anthropology at the University of Paris and Cambridge, with Jack Goody, working on memory constraints on the transmission of oral literature.
