David Haig sastavio je vrlo kompliciranu knjigu. Ne radi se o temi – iako je ona daleko od intuitivne i samorazumljive. Ideja knjige je, naime, argumentirano utvrditi da je smisao postojanja stvaran i prepoznatljiv te da je on rezultat evolucije, odnosno prirodne selekcije.
Ipak, problem složenosti ne proizlazi iz zahtjevnosti teme, već iz druge dvije komponente. Najprije, knjiga je pisana za one koji biologiju razumiju daleko iznad razine prosječnih laika. Radi se o brojnim teško razumljivim dijelovima u kojima autor opisuje utjecaje okoline ili biokemijske utjecaje unutar organizama na prijenos genetskih informacija. Iako bi nekome tko se biologijom bavi profesionalno, ovaj tekst izgledao kao pojednostavljeni opis stvarnih procesa, laiku poput mene – ovo je preveliki izazov.
No, još je veći izazov forma u kojoj je knjiga napisana. Ne radi se o djelu koje sistematično obrazlaže ideju i čitatelja vodi prema zaključku, nego se radi o nizu autorovih radova koji su pisani za različite prilike – i koje su posebno obrađeni, prilagođeni te prošireni za potrebe knjige. Prema riječima iz uvoda knjige, radi se o namjernom postupku sa svrhom da se i kroz tekst simulira postupak evolucije koji konačnu cjelinu sastavlja međudjelovanjem pojedinačnih dijelova. Osim toga, zbog autorove stručne polemike s kolegama, knjiga obiluje izletima u područje filozofije, tražeći metaforička uporišta za vlastite stavove u idejama mislilaca od Aristotela do Derrida.
Teza Davida Haiga je da se biološki organizmi oblikuju, i u konačnici sastoje od biološkog materijala ujedinjenog u procesu koji ne protječe glatko. Nerijetko se radi o “sukobu interesa” na biološkoj, odnosno genetskoj razini. Autor se naslanja na ideju Richarda Dawkinsa iz knjige Sebični gen, ali ju proširuje konceptom sukoba bioloških interesa unutar organizama. Autor naglašava da se takvi sukobi manifestiraju u najjednostavnijim biološkim strukturama ali se prenose i na sve više organizacijske razine – prijeteći, u konačnici, ideji čovjeka kao autonomnog agenta s jedinstvenim ciljem postojanja. Ipak, sva kompleksnost međudjelovanja biloloških komponenti ne umanjuje, nego upravo suprotno – ističe važnost prepoznavanja smisla cjeline.
Iako djelo nema logički vođenu formu od početne ideje do zaključka, neki se koncepti nameću kao osnova na koju se naslanjaju svi dijelovi. Jedan od najvažnijih je Aristotelov koncept četiri uzroka – materijalni, formalni, pokretački i konačni. Dok konvencionalna biologija prepoznaje i bavi se materijalnim i pokretačkim, istovremeno zanemaruje ili odbacuje formalni i konačni. Autor to smatra pogrešnim i suprotstavlja se odbacivanju svrhe u biološkim razmatranjima, odnosno naglašava važnost bioloških oblika i njihove konačne svrhe.
Prema njegovom shvaćanju Aristotelovi formalni uzrok i njihov konačni uzrok, odnosno biološki oblici i njihova svrha, nisu produkt slučajnog procesa, nego nastaju kao rezultat djelovanja materijalne bioške osnove (materijalni uzrok) i biokemiskih procesa (pokretački uzrok), te u rekurzivnom, povratnom djelovanu utječu na prirodnu selekciju u evolucijskom procesu.
Uobičajeno je, naime, tumačenje da prirodna selekcija nema cilj, ali se David Haig s time ne slaže nego nudi preoblikovani koncept svrhe. Najbolje ga je objasniti metaforom pjesničke izražajnosti, pa autor objašnjava da pjesmu čine pojedinačne riječi – ali pojedinačne riječi nisu smisao. Smisao se može otkriti tek u konačnom, izbalansiranom cjelovitom izrazu. Drugim riječima, to što se pjesma sastoji od riječi koje promatrane samostalno nemaju cjeloviti smisao, ne može taj cjeloviti smisao negirati.
U svojim filozofskim razmatranjima David Haig poseže i za postmodernističkim filozofom Jacquesom Derridom. Njegova glavna teza je da je napisani tekst ostvaruje svoj smisao kroz interpretaciju čitatelja. Haig tu tezu proširuje na svu biološku, genetsku podlogu – smatrajući ju tekstom kojim se opisuje život. Tako omogućuje prilagodbu pojma interpretacije koji ulazne biokemijske informacije u procesu prirodne selekcije transformira u izlazne – u Aristotelove forme usklađene s konačnim ciljem, vlastitom svrhom. Živi organizmi, drugačije rečeno, u rekurzivnom procesu evolucije kroz prirodnu selekciju – interpretiraju utjecaj okoline i prilagođavaju vlastitu materijalnu osnovu usklađujući ju s novim okolnostima te unutrašnjim i vanjskim uzrocima – čime kao posljedicu ostvaruju vlastitu svrhu i smisao. Odnosno, kao u metafori jajeta i kokoši – uzrok i svrha se rekurzivno izmjenjuju, a jedno bez drugoga ne mogu postojati.
Na kraju, prema mojem mišljenju, autor je ideju – koja nije sasvim nova niti avangardna i koju možemo pronaći u djelima Daniela Dennetta ali i u knjizi Big Picture, autora Seana Carrolla – predstavio na izrazito kompliciran način. Istina, poznavatelji biologije i filozofije mogu pronaći zanimljive metafore, usporedbe i pojašnjenja koje pomažu ideju osvijetliti s nekoliko strana, na drugačiji način. Ipak, čini mi se da je trud neproporcionalan konačnom rezultatu i da, tek uz dodatna tumačenja iz drugih izvora, knjiga može doprinijeti novom i punijem razumijevanju života i njegovog smisla.
David Addison Haig (born 28 June 1958) is an Australian evolutionary biologist, geneticist, and professor in Harvard University’s Department of Organismic and Evolutionary Biology. He is interested in intragenomic conflict, genomic imprinting and parent–offspring conflict, and wrote the book Genomic Imprinting and Kinship. His major contribution to the field of evolutionary theory is the kinship theory of genomic imprinting. His research focuses on evolutionary aspects of cooperation, competition, and kinship, including the kinship theory of genomic imprinting. His new book is From Darwin to Derrida: Selfish Genes, Social Selves, and the Meanings of Life.
