Stuart Vyse, američki psiholog, edukator i govornik specijaliziran za područje kritičkog razmišljanja i posebno zainteresiran za uzroke i posljedice vjerovanja u natprirodno, u ožujku 2021. godine objavio je audio knjigu Critical thinking u kojoj objedinjuje seriju predavanja o iracionalnom ponašanju. Predavanja pojašnjavaju pojavne oblike iracionalnog djelovanja, pogreške koje ga podupiru kao i naše urođene osobine koje mu pogoduju.
Iracionalno ponašanje je naša svakodnevica iako ga najčešće nismo svjesni. Do nedavno je i znanost zanemarivala prirodnu ljudsku težnju iracionalnom do razine da se i najutjecajnija ekonomska teorija Adama Smita, utkana u temelje kapitalizma, zasniva na pretpostavci da čovjek djeluje racionalno, da razumno prepoznaje vlastite interese i da u skladu s njima razmišlja (epistemic rationality) i djeluje (instrumental rationality).
Teorija racionalnog izbora (rational choice theory) sugerira da je racionalno odlučivanje svako ono koje provodimo u skladu s osobnim uvjerenjem i pomoću kojeg nastojimo ostvariti zacrtani cilj. Osobno uvjerenje, naravno, mora biti utemeljeno na relevantnim i vjerodostojnim informacijama.
Ipak, zanimljivo je upozorenje autora da racionalno ponašanje nije nužno ispravno, niti se nužno temelji samo na ispravnim informacijama. Glavni kriteriji je naša namjera za djelovanjem u skladu s relevantnim informacijama, svjesno isključujući osobne težnje i predrasude.
Kritičko rasuđivanje se, osim na relevantnim i provjerenim informacijama temelji i na ispravnoj logici. Zbog toga je potrebno paziti na različite oblike iskrivljenog logičkog razmišljanja koje vodi do pogrešnih zaključaka, o čemu autor piše navodeći česte i karakteristične primjere.
Najprije, vrlo često u govorništvu nailazimo na opovrgavanje djelovanja ili karaktera oponenta, umjesto opovrgavanja suprotstavljenog stava. Argumentacija je usmjerena prema osobi (ad hominem fallacies), a ne prema predmetu spora. Recimo, u javnim nastupima našeg predsjednika Zorana Milanovića, vrlo često nailazimo na takav oblik argumentacije.
Gotovo jednako često je i skretanje rasprave prema onome što bi trebalo učiniti ili kako bi trebalo djelovati u općem slučaju (argument from adverse consequences), zanemarujući konkretan problem. Na primjer, na sudu tužiteljstvo može tvrditi da optuženi za ubojstvo supruge mora biti proglašen krivim; inače će se presuda smatrati ohrabrenjem da i drugi muškarci učine isto.
Sličnom učestalošću se u raspravama poseže za lažnim argumentom pozivanja ne neznanje (appeal to ignorance) kod kojeg se izostanak dokaza za neku tvrdnju smatra dokazom o njenoj ništavnosti. Nije rijetkost pratiti u glasilima, a pogotovo u raspravama na socijalnom mrežama, kako se izostanak potvrde o nečijoj nedužnosti u kakvom pravnom sporu smatra dovoljno jakim dokazom krivnje i dobrom podlogom za opću osudu.
Iako je argumentacija koja barata činjenicama naizgled utemeljenija od rasprave temeljene na retoričkom zavaravnju, ipak bi svi koji teže kritičkom razmišljanju, smatra autor, morali dobro pripaziti kako biraju činjenice kojima podupiru svoj stav. Vrlo se lako može desiti da nesvjesno podlegnemo selektivnom izboru činjenica (observational selection) koje podupiru našu tezu, a da izbjegavamo ili jednostavno ne primjećujemo one koje naš stav opovrgavaju. Zbog toga je izuzetno korisno biti u društvu osoba koje cijenimo, a koji zastupaju stavove različite od naših. Obraćanjem pažnje na suprotne stavove možemo uočiti pristranost u izboru činjenica kojima podupiremo vlastito stajalište.
Slično je i s pogrešnim zaključivanjem o sljednosti i uzroku (Post hoc ergo propter hoc). Naime, ako je drugi događaj uslijedio nakon prvog, ne znači da su oni u uzročno posljedičnoj vezi. Koliko je snažan osjećaj o sljednosti i koliko ga je teško odbaciti svjedoči primjer lažna teze o vezi cijepljenja i autizma, koja je i nakon brojnih znanstvenih opovrgavanja i dalje snažno prisutna u javnosti.
Konačno, posljednji na skraćenoj autorovoj listi, spomenut je lažni argument čovjeka od pruća (straw men), koji se zasniva na napadu i trijumfalnom pobijanju namjerno preuveličanog argumenta. Na primjere takvog argumentiranja posebno često nalazimo u diskusijama na socijalnim mrežama – pa se može pročitati da je osoba koja zagovara više gradskih pješačkih zona, zapravo protiv efikasnosti i protočnosti automobilskog prometa samo zato da bi mogla šetati sredinom ulice, što predstavlja pretjeranu komociju ultra zelenih aktivista i da ju treba zanemariti.
Naravno, ovo je samo kratak izbor najčešćih retoričkih zamki koje su prepreka kritičkom razmišljanju. Ako ove ili slične logičke smicalice upotrebljavamo svjesno, onda se radi o pokušaju pobjede u raspravi, a ne želji za kritičkim preispitivanjem argumenata i razumijevanjem. S druge strane, ako njima pribjegavamo iz navike i bez namjere, onda je vrijeme da tu naviku osvijestimo pa od nje odustanemo.
Osviještenom pristupu kritičkoj misli, navodi autor, dobro može poslužiti Carl Saganov “Baloney Detection Kit” – metoda za uspostavu i održavanje kritičkog razmišljanja.
Saganova metoda sastoji se od devet principa, kojih bi se u svakom kritičkim razmatranju trebalo pridržavati. Najprije i osnovno, za svaku raspravu je potrebno imati uvid u neovisne informacije, najbolje iz različitih izvora. Diskutirati bez informacija je bespredmetno, jer se u tom slučaju radi o neutemeljenom nadmudrivanju.
Slično je i pravilo koje sugerira da je raspravu potrebno usmjeravati prema srži spora, a ne rješavati posljedice. U tom nastojanju potrebno je biti svjestan da je pogrešno i nedostatno nametanje autoriteta kao jedinog kriterija istine. Naime, činjenica da je netko statusno dominantan na područja spora, ne znači nužno da je u pravu. Odnosno, pozivanje na autoritet treba primjenjivati jedino ako se radi o ekspertu koji je provjereno iskusan u konkretnoj temi.
Neke sugestije se odnose na perceptivne slijepe točke, odnosno nije se dobro držati neke teorije samo jer je jedina dostupna ili smo je se prve sjetili. Mnogo je bolje uložiti napor u sistematično oblikovanje više različitih teorija koje nude pogled na problem iz više perspektiva. Možda nam se u samom procesu njihovog oblikovanja dodatno rasvijetli problem i moguće rješenje. U skladu s tim je i Saganov prijedlog da se odupremo prirodnom porivu za ljubomornom zaštitom vlastite ideje uz kategoričko odbacivanje svake druge.
Jedan od prijedloga je i vrlo egzaktan, odnosno trebalo bi inzistirati na kvantifikaciji podataka, tako da svaku tezu koja ne sadrži konkretne i mjerljive vrijednosti treba posebno pažljivo provjeriti. Osim toga, ne treba se koncentrirati na parcijalne tvrdnje, već tvrdnju staviti u kontekstualni lanac i provjeru provesti od početka do logičkog kraja logičkog lanca. Na primjer teoriju o avionskom zaprašivanju gradova otrovnim plinovima (chemtrails) treba provjeriti na temelju procjene nužne količine plina, a onda razmatranje proširiti kroz cijeli logičko-tehnološki lanac, od proizvodnje takvog plina, skladištenja, transporta, manipulacije na aerodromu, ukrcaja, prijave leta, praćenje leta, radarske slike, razgovora pilota pa sve do slijetanja i iskrcaja ambalaže.
U racionalnoj analizi dobar alat je i Occamova britva (Occam’s razor) prema kojoj je među teorijama koje objašnjavaju neku situaciju, najvjerojatnije točna ona najjednostavnija. Ne treba težiti složenim teorijama ako postoji jednostavnija, pa najprije u obzir treba uzeti takvu.
Konačno jadna od važnih smjernica u provjeri racionalne utemeljenosti neke tvrdnje je mogućnost da bude neispravna. Ako se bavimo tvrdnjom koja se niti teoretski ne može opovrgnuti, onda se radi o neznanstvenoj, iracionalnoj tvrdnji o kojoj možemo imati svoje mišljenje, ali o njoj ne možemo diskutirati. Svaka vjerska rasprava je takvog tipa. Nije moguće, naime, dokazati da bog ne postoji – kao što nije moguće dokazati niti suprotno. Religija i vjera su, jednostavno, neznanstvene i ne mogu biti u skladu s kritičkom misli.
Stuart Vyse u predavanjima o kritičkoj misli rado koristi različite teorije zavjere kako bi ukazao na logičke propuste koji vode prema iskrivljenoj percepciji, odnosno pogrešnom prepoznavanju konspirativnih okolnosti. Nekoliko je karakterističnih, pa autor upozorava vjerovanje u vladino konstruiranje terorističkog napada avionima kojima su srušeni tornjevi blizanci u New Yorku. Prema teoretičarima zavjere, namjera vlade SAD je bila opravdati rat u Iraku, s tezom da način na koji su se tornjevi srušili ukazuje na unaprijed postavljeni eksploziv uz noseću konstrukciju građevina. Kao argumenti u prilog toj tezi koristili su se mnoge pogrešno tumačene činjenice, poput ukazivanja na zgradu broj sedam, koja nije pogođena letjelicom a ipak se srušila na sličan način. U ovoj teoriji zavjere karakteristično je da se pronalaze nelogičnosti u službenom tumačenju događaja, ali se ne pruža niti jedno realno objašnjenje. Ideja da je eksploziv postavljen u takvoj tajnosti da baš nitko za to nije znao, te da čak i godinama nakon događaja nije o tome progovorio – je upravo nevjerojatna i sugerirala bi zavjeru nevjerojatnih razmjera, koja je daleko manje vjerojatna od spontanog urušavanja zgrada, čak i da se isključe svi drugi dokazi koji govore u prilog službene teorije.
Još zanimljivija je teorija ravne zemlje jer je široko rasprostranjena, a ima vrlo nejasne motive. I ona uključuje internacionalnu zavjeru širokih razmjera, a utemeljena je na selektivnom izboru dostupnih informacija i pogrešnom interpretiranju prirodnih zakonitosti – na primjer u eksperimentu u Bedfordovom kanalu. Teoretičari zavjere koji vjeruju u ravnu zemlju do apsurda tvrdoglavo negiraju brojne znanstvene dokaze i evidentne prirodne pojave koje jasno ukazuju na pravu prirodu, oblik i kretanje planete zemlje. Još gore, ove dokaze pokušavaju nadomjestiti domišljatim, kompliciranim i nevjerojatnim surogatima.
Nadalje, u posljednje vrijeme svjedočimo jačanju ideje zataškavanja posjeta vanzemaljaca i njihovih aktivnosti, posebno otimanja ljudi radi proučavanja i eksperimentiranja. Za ovu teoriju ne postoje nikakvi fizički dokazi, osim navodnih očevidaca i to uglavnom osoba koja su se događaja sjetila u tijeku razgovora s terapeutom ili tijekom hipnotičke seanse. Posebnost ove teorije je u tome da takozvani očevici zaista mogu imati sjećanje na takav događaj, iako on nije realan.
Konačno, teorija zavjere koja je godinama aktualna, ali za razliku od drugih nije bezazlena – je teorija prema kojoj cijepljenje uzrokuje autizam. Ova teorija se zasniva na znanstvenom radu koji je uzročno povezao cijepljenje i pojavu autizma, iako su ovi događaji nezavisni. Ta nezavisnost je mnogo puta dokazana i inicijalna torija je opovrgnuta i odbačena. Međutim i dalje ostaje čvrsto usađen u vjerovanje roditelja oboljele djece. Prema njihovom vjerovanju, glavni motiv prikrivanja činjenice da cijepljenje izaziva autizam je u zaštiti interesa farmaceutske industrije. No, činjenica je da za takvo vjerovanje nema dokaza – iako su provedena brojna istraživanja, a struktura nekritičkog razmišljanja je tipični primjer ranije spomenute “post hoc ergo propter hoc” zablude – u kojem se korelacija tumači kauzalnošću.
Na temelju ovih, ali i brojnih drugih primjera, autor se pita o načinu na koji ljudi razmišljaju o životnim okolnostima. Moguće je, naime, razlikovati epistemičku racionalnost koja pretpostavlja razumijevanju svijeta u kojem živimo te omogućuje logično povezivanje osobnih uvjerenja i stvarnih događaja. Druga vrsta racionalnosti je instrumentalna, to je ona koja omogućuje postizanje zadanog cilja. Naime, ako uspijevamo postići zadani cilj – to znači da postupamo racionalno, u skladu s realnim okolnostima te da smo ovladali instrumentalnom racionalnošću.
U slučaju epistemičke racionalnosti, a to je ona kod koje razmišljanjem pokušavamo razlučiti istinu od zablude, na djelu su različite barijere koje nam u tom naumu odmažu. S jedne strane skloni smo podleći urođenim heurističkim rješenjima koje nam sugerira evolucijski razvijen mehanizam brzog zaključivanja, a prisutne su i s vremenom razvijene predrasude koje sistematično iskrivljuju naše zaključivanje.
Od primjera heurističkih pogrešaka, Stuart Vyse ističe nekoliko karakterističnih. Vrlo je često automatsko zanemarivanje uobičajene vrijednosti podataka (base rate), dajući prednost pojedinačnoj vrijednosti s kojom smo neposredno suočeni. Autor navodi standardni primjer zaključivanja o mogućoj bolesti na temelju poznavanja postotka oboljenih u populaciji i postotnome pouzdanosti testa koji pokazuje da heurističkim zaključivanjem prosječna osoba ne može niti približno procijeniti ispravan postotak točno diagnosticiranih bolesnika u nekom uzorku. Drugim riječima, znajući koliki je postotak oboljenih u populaciji i koji je postoakpouzdanosti testa, prosječna osoba bi imala poptuno pogrešan dojam o vjerojatnosti svojeg stanja na temelju pozitivnog testa.
I u slučaju instrumentalne racionalnosti, teško se odupiremo porivu za djelovanjem koje nije racionalno. Tu su dobri primjeri iz ekonomije, jer pretpostavljaju djelovanje iz osobnog interesa, što vrlo često nije slučaj. Naime, naš doživljeni interes i matematički izražen dobitak ili gubitak nisu u ravnoteži. Najprije, treba razlikovati očekivanu vrijednost i očekivanu korist. Očekivana vrijednost je suma svih ishoda pomnožena s njihovom vjerojatnošću. To je matematička vrijednost, ali ju ljudi ne doživljavaju jednako ako se iskaže kao potencijalni gubitak. Na primjer – iako je očekivana vrijednost pozitivna, rijetko će tko pristati na bacanje novčića u okladi koja za otkrivanje lica novčića nudi 200 USD, dok za pad novčića s naličjem prema gore – oduzima 100 USD. Za takvu okladu će biti pristalica tek uz uvjet velikog broja pokušaja. Da bi se mogao pratiti i analizirati stvarni ljudski interes, primjenjuje se očekivana korist, a ne “matematička” očekivana vrijednost. Očekivana korist je mjera ljudskog, osobnog zadovoljstva nekim ishodom. Ovaj pokazatelj uzima u obzir princip smanjene marginalne koristi (diminishing marginal utility) – koja uz linearni porast matematički očekivane vrijednosti dobitka pokazuje sve sporiji rast doživljaja osobne koristi.
Autor nije jedini koji tvrdi da su naše odluke vrlo često iracionalne i da na njihov izbor jače djeluje način na koju su nam okolnosti prezentirane nego sadržaj o kojem odlučujemo. Najprije, u nepoznatim situacijama, a to su one u kojima kod odlučivanja nemamo poznatu referentnu vrijednost, izrazito i vrlo iracionalno potpadamo pod utjecaj inicijalne vrijednosti, bezrazložno ju smatrajući referentnom. Psiholozi su nebrojeno puta dokazali da ćemo nesvjesno odbirati vrijednost uz inicijalnu sugestiju, iako za to nema objektivnog razloga. Radi se o tako zvanom sidrenju (anchoring) koji se često koristi u različitim prodajnim situacijama, pa se u pregovorima redovito kreće s nerealno visokom cijenom kako bi se u pregovorima ona nešto spustila – ali i dalje ostala iznad neke realne, ali kupcu nepoznate vrijednosti.
Drugi, jednako česti psihološki mehanizam koji nas udaljava od kritičkog razmišljanja je kontekstualno uokvirivanje (framing), često povezano s otporom prema gubitku (lose aversion). Brojni su primjeri izneseni u autorovim predavanjima. Jedan od vrlo jednostavnih je otpor prodaji besplatno dobivene šalice za iznos koji značajno premašuje cijenu koju je ista osoba bila spremna platiti da ju dobije.
Objašnjenje ovih iracionalnih postupaka ponudio je Daniela Kahneman u knjizi Misliti brzo i sporo, na koju se Stuart Vyse često poziva. Naime, ljudsko odlučivanje se načelno, a tu se misli funkcionalno a ne biološki, može podijeliti na instinktivno, nesvjesno, brzo i bez napora te na ono za koje je potreban misaoni napor, koncentracija, razmišljanje i vrijeme. Radi se o djelovanju sustava jedan i sustava dva – funkcijskih sklopova neinventivnih, ali prihvaćenih naziva. Uglavnom, prema nekim teoretičarima, sustav jedan je evolucijski uspostavljen radi djelovanje u poznatim situacijama, uz brzu reakciju na temelju heuristike te uz minimalan utrošak energije. S druge strane, kognitivno znatno zahtjevniji sustav dva služi snalaženju u novim, nepoznatim situacijama u kojima treba donosi odluke za koje ne postoji iskustveni predložak. U svjetlu takve podjele, autor nudi neke karakteristike situacije za svaku od njih. Na primjer, ljudi se uz pomoć sustava jedan brzo i bez problema snalaze u mnoštvu i sposobni su ne temelju malo informacija prepoznati poznate osobe, bez napora se voze istim putevima i bez razmišljanja obavljaju jednostavne matematičke operacije. S druge strane, sustav dva je nužan u slučaju automobilskog probijanja kroz prometnu gužvu ili parkiranja u kompliciranim uvjetima. Nužan je i za prisjećanje nečijeg telefonskog broja, kao i u brojnim svakodnevnim analizama i procjenama.
Upravo zbog snažnog utjecaja prvog sustava, u mnogim odlukama dominira heuristika umjesto razmišljanja pa se u svakodnevnom životu pojavljuju problemi poput reprezentativne predrasude kod koje zaključujemo na temelju sličnost. To su situacije kad ljude olako svrstavamo u kategorije i onda pojedince poistovjećujemo s karakterističnim predstavnikom kategorije.
Jednako pogrešno je zaključivanje, opet pod utjecajem heuristike, isključivo na temelju dostupnih vlastitih informacija i iskustava. Skloni smo u procjeni neke situacije donijeti odluku na temelju vlastitog iskustva, koje uopće ne mora biti relevantno. Ako svakodnevno slušamo o napadima morskih pasa – jer je to medijima zanimljiva tema, skloni smo zaključiti da je opasnost od morskih pasa veće od opasnosti u prometu – samo zato jer ta tema nije toliko eksponirana, dok je u stvarnosti ta opasnost daleko veća.
Zanimljiv je i česta utjecaj potopljenog troška (sunk cost problem) u kojem već plaćeni trošak pod utjecajem prvog sustava zaključivanja doživljavamo kao relevantan u donošenju odluke o ponašanju u budućnosti. Na primjer, odlučit ćemo otići u kazalište iako nam se zapravo ne ide, jer smo već platili ulaznicu pa nam se čini da bi odustajanje značilo gubitak novca.
Osim neposrednog odlučivanja, naše ponašanje je značajno pod utjecajem heuristike koja se odnosi na neuravnoteženu usporedbu iste vrijednosti s različitim vremenskim odmakom. Autor navodi primjer da 20 USD odmah doživljavamo vrednije nego 25 USD sljedeći tjedan.
Iracionalno ponašanje je rezultat razvijenih psiholoških mehanizama i ono ima praktične implikacije o kojima treba voditi računa. Konkretno, ako želimo nadvladati iracionalno ponašanje trebali bi se svjesno oduprijeti osjećaju da trošak iz prošlosti ima bilo kakav utjecaj na buduće događaje i da o njemu trebamo voditi računa pri odlučivanju. Jedan od primjera iz svakodnevice je podizanej cijene stana koji želimo prodati samo zato što smo u njega mnogo uložili. Cijenu određuje tržište i trebali bi ju pozicionirati u skladu s potražnjom, a ne vlastitim osjećajem vrijednosti.
I efekt sidrenja ima vrlo praktične implikacije. Primjerice, cijena nekog proizvoda na popustu, iskazana po komadu ako se kupuje veća količina na nas djeluje kao dobra kupnja, iako nam ta količina nije vjerojatno i nije potrebna. Također, ako kupimo veću količinu, onda ćemo ju i brže trošiti jer imamo dojam da je to isplativo.
U drugom dijelu niza predavanja Stuart Vyse je diskusiju o iracionalnom upotpunio informacijama o praznovjerju, području u kojem je izrazito stručan i plodonosan autor. Naime, praznovjerje je poseban oblik iracionalnog zaključivanja i ponašanja koje se temelji na istim psihološkim mehanizmima koji oblikuju naše svakodnevne reakcije.
Praznovjerje je, pojašnjava autor, u prošlosti nastalo iz pretjerane religioznosti (deisidaimonia) i razvijalo se kroz napad na ljude drugačijih vjerskih ideja, iz drugih religija. No, u vremenu prosvjetiteljstva termin se sve više primjenjuje na iskrivljenu znanost. Tipično se pojavljuje kao vjerovanje koje se širi i prenosi kroz društvo, poput ideje da crna mačka donosi nesreću. Pojavljuje se i kao iskrivljeno uvjerenje pojedinca, poput ideje prepoznavanja ili proricanja budućnosti. Često se pojavljuje i kao osobno praznovjerje koje se temelji na uvjerenju da neki rituali ili predmeti donose sreću ili nesreću.
Prema mišljenju autora, praznovjerje je djelomično utemeljeno na urođenoj sposobnosti učenja iz posljedica, koje je istraživao B.F Skinner u okviru svojih eksperimenata s kondicioniranjem ponašanja životinja. Uglavnom, znanstveno je neupitno da se neovisni događaji mogu činiti uzročno-posljedično vezanima, a moguće je i da neke slučajne radnje koje prethode kakvom događaju pogrešno smatramo njihovim uzrokom. Urođena sklonost takvom pogrešnom prepoznavanju vodi prema osjećaju kontrole nad situacijom u kojoj se nalazimo, a onda i na racionaliziranju te uzročno- posljedične odnose uvodeći neke nadnaravne veze.
Zanimljivo je stajalište autora da se praznovjerje ne odnosi na djecu. Naime, ona nemaju dovoljno informacija o prirodnim zakonitostima i njihovo pogrešno zaključivanje se treba interpretirati kao neznanje. No, djeca imaju prirodnu tendenciju prema magičnim objašnjenjima. Na primjer, istraživanja pokazuju da djeca često u svoju igru uvrštavaju koncepte zakletvi čijim kršenjem će se dogoditi neka neugodna ili strašna kazna. Vjerojatno je uzrok takvom vjerovanju u informacijama koje im prenose stariji, uz nesvjesno osnaživanju iluzije uzročno-posljedičnih veza, kao i u izrazitoj sposobnosti imitacije ponašanja iz okoline.
Uzroke praznovjerja u općoj populaciji treba tražiti u religiji, zatim u slučajnom povezivanju događaja i pojava u uzročno posljedični niz te u socijalnom širenju umjetno konstruiranih sustava vjerovanja. Na primjer, praznovjerje povezano s brojem trinaest i nadolazećom nesrećom, najvjerojatnije dolazi od biblijske teme posljednje večere na kojoj uz Isusa sudjeluje i dvanaest apostola, ukupno trinaest osoba. Jednom ustanovljena ideja nesretnog broja trinaest širi se kroz društvo u različitim oblicima predaje i u različitim kontekstima. Astrologija, s druge strane, ima korijene u Babilonu prije 4000 godina i temelji se na pretjeranoj ljudskoj tendenciji prepoznavanju uzoraka i sistematizaciji koja je s vremenom izrasla u složeni sustav vjerovanja.
Autor se, u zaključku ovog niza predavanja o kritičkom razmišljanju i praznovjerju kao jednoj od glavnih vrsta sistematičnog odstupanja od racionalnog mišljenja, pita je li praznovjerje štetno ili, eventualno, može biti korisno. Iako nema konačnog odgovora, autor smatra da najčešće manifestirano praznovjerje većinom nema snažan negativni utjecaj. Jasno, trajno ili potpuno pouzdavanje u pomoć nadnaravnog sigurno ne može biti bez posljedica. Ipak, neki oblik blagog praznovjerja ne mora uvijek nositi negativni predznak. O tome bi mnogi sportaši mogli posvjedočiti jer su vrlo skloni različitim ritualima za koje smatraju da im donose sreću. Iako za to nema dokaza, moguće je da im pomažu u opuštanju i boljem fokusiranju, a onda i boljim natjecateljskim rezultatima.
S druge strane, prepoznavanje oblika iracionalnog pa i praznovjernog zaključivanja i mehanizama na kojima se takvo zaključivanje i djelovnje temelji, sigurno mogu pomoći razvoju kritičkog odnosa prema tuđim, ali i vlastitim stavovima.
