U posljednje vrijeme sve je popularniji “Mindfulness” koncept, koji postaje dio svakodnevnog poslovnog mainstreama. Ne znam razlog, možda zato što se prakticira s toliko malo pravila da ga je lako usvojiti, nudi notu mističnosti, a prednosti bi trebale značajno nadilaziti uloženi trud.
No, to nije niti približno tako. Najprije, Mindfulness koncept je poznat tisućama godina – a postiže se kroz nekoliko oblika meditacije koje su u prilagođenim oblicima primjenjivale razne religijske prakse – tako da se, zapravo, nije desilo ništa novo. Odnosno, postizanje pozitivnih efekata nije ništa lakše danas, nego nekad.
Ipak, novo je pomodarstvo koje ljude motivira da se ove prakse prihvate. Doduše, čak i povremena meditacija – kažu praktičari – je bolja od nikakve. No, prava istina je da se Mindfulness vježba dugo i uporno i tek tada možemo osjetiti korist.
Ideja je jednostavna, teško da će se naći netko tko bi joj mogao prigovoriti. Radi se o usmjeravanju pažnje na “sada”. U tom postupku, barem se meni tako čini, treba spomenuti dva temeljna koncepta:
- Mentalnu “plastičnost” koja omogućuje postupnu promjenu doživljaja stvarnosti. Ne radi se o nekom mističnom iskustvu, nego činjenici da je um sposoban oblikovati percepciju – pitanje je samo kamo ga usmjerimo – odnosno, kamo ga usmjerimo, tamo će i dospjeti.
- Vježba usmjeravanja pažnje na sadašnji trenutak pomaže u odvajanju vlastitih misli od neposredne stvarnosti. Drugim riječima – uočavanje vlastitih misli – znači odmak. S vremenom, u pokušaju zadržavanja fokusa u stvarnosti, najčešće praćenjem disanja ili “skeniranjem” senzacija u tijelu, možemo pratiti kako se taj dobrovoljno odabrani centar pažnje, pod utjecajem različitih, nekontroliranih misli, pomiče te kako se misli transformiraju i odlaze.
Mindfulness ima korijene u Budizmu, ne zbog same prakse – koja se može prepoznati u drugim tradicijama, već zbog načela na kojima je praksa utemeljena. Ljudsko postojanje, prema učenju Buddhe, čiju smo figuricu – kao podsjetnik, instalirali u vrtu – zasniva se na tri principa: prolaznosti, iluziji osobne (self) nepromjenjivosti i konceptu dukkha-e, koji se najbliže, iako nepotpuno, može opisati kao patnja. Ovi principi predstavljaju svjetonazorsku pozadinu koja pomaže razumjeti i lakše prihvatiti praksu budističke meditacije.
Jasno, zapadna filozofija ovu tehniku pokušava iskoristiti za otklanjanje stresa, lakše suočavanje sa svakodnevnim napetostima i postizanje fokusiranijeg, efikasnijeg djelovanja. Iako se Mindfulness – stanje uma, odnosno meditacija koja prema njemu vodi, može uspješno primijeniti i s ovim ciljem, to joj nije svrha. Vježbajući Mindfulness trebali bi neposrednije uočavati svijet oko sebe, isključiti “autopilot”, odnosno automatsko djelovanje smanjiti na najmanju moguću mjeru, te utišati unutrašnje komentare i onemogućiti im zamagljivanje stvarnosti.
Više o tehnici meditacije radi postizanja Mindfulness percepcije, kao i o temeljima ove prakse – moguće je pronaći u audio predavanjima objedinjenima pod naslovom: Practicing Mindfulness: An Introduction to Meditation, autora profesora Marka W. Muesse-a, Ph.D.
Ova audio knjiga nije za svakoga. Vjerujem da za prihvaćanje vrijednosnih stavova autora, slušatelj mora imati već razvijen “budistički” senzibilitet. Ipak, bez obzira na to koliko se slažemo s autorom ili vjerujemo njegovim sudovima – praktične upute, kao i suočavanje s drugačijim pogledom na svijet – mogu samo koristiti.
Mark William Muesse (born May 1, 1957) is an American philosopher, theologian, and teacher. Muesse was born in Waco, Texas and attended University High School. He received a B.A. in English, summa cum laude, from Baylor University and was elected to Phi Beta Kappa. Muesse also holds the M.T.S., A.M., and Ph.D. degrees from Harvard University.[1]
