Ponovo sam se upustio u čitanje intelektualno zahtjevne, ali vrlo zanimljive knjige. Tema je biologija starenja, pa je za nas starije od šezdeset godina ovaj sadržaj i vrlo aktualan. Mislim da interes za temu proizlazi iz prirodne želje za dugovječnošću i zdravljem te da je korisno znati koji to faktori utječu na starenje i možemo li na njih nekako djelovati. Osim toga, postoji i intelektualna radoznalost koja traži odgovor na pitanja evolucijske i društvene uloge starenja. Radi se o pitanju zašto starimo i je li moguće prevariti evolucijom razvijene mehanizme pa živjeti u zdravlju dvostruko ili trostruko duže. Također, meni je posebno zanimljivo filozofsko pitanje o društvenoj opravdanosti ekstremne ljudske dugovječnosti.
Da bih se objektivno informirao, izabrao sam vrlo hvaljenu knjigu “Why We Die: The New Science of Aging and the Quest for Immortality”, koju je 2024. godine objavio strukturni-molekularni biolog, nobelovac Venki Ramakrishnan.
Knjiga je primjerena jer na objektivan način objašnjava biologiju starenja, pri tome dajući kritički osvrt na dosege znanstvenih saznanja kao i na njihovu aktualnu farmakološku primjenu. Važno je napomenuti da je Ramakrishnan skeptičan prema farmaceutskim obećanjima pa upozorava na pretjerani optimizam koji diktiraju nestrpljivi, financijski moćni poslovni centri moći. Njegov stav je realan pa, suprotno općem nastojanju farmakološkog djelovanja na produžetak života, podsjeća na činjenicu da još uvijek nema dokaza da se medikamentima može značajno djelovati na ljudsku dugovječnost.
Starenje je kompleksan proces, ne radi se o nekoj neizlječivoj bolesti koja ima terminalni ishod, već se radi o biološkom procesu koji je rezultat evolucije i prirodne selekcije, primarno usmjerene na prijenos genetskog materijala, a ne na dugoročno održavanje zdravlja. Na starenje, stoga, treba gledati kao na gomilanje smetnji u fino podešenom adaptivnom, kompleksnom sustavu, sve do trenutka kad taj sustav više ne može ispravno funkcionirati. Zadiranje u taj prirodno uravnoteženi sustav, da bi se očistio, popravio ili ponovo fino ugodio, nije trivijalno i ne ovisi o jednom fundamentalnom otkriću. Potrebno je dobro poznavanje djelovanja i međudjelovanja vrlo suptilnih bioloških mehanizama, da bi se na njih moglo precizno pozitivno djelovati bez izazivanja negativnih posljedica na druge, povezane i zavisne procese.
Kad se govori o fino ugođenom kompleksnom sustavu koji se oblikovao milijunima godina u procesu evolucije, onda se postavlja pitanje zašto starenje uopće postoji. Konkretnije, trebalo bi razjasniti je li starenje koristan i nužan proces ili je to posljedica neke biološke greške.
Autor objašnjava da se radi o posljedici evolucijskog zanemarivanja biološkog statusa organizama nakon perioda reprodukcije. S evolucijskog aspekta, naime, period reprodukcije i prijenosa genetskog materijala na potomstvo je od krucijalne važnosti, a što se s organizmima događa nakon toga nije pod kontrolom prirodne selekcije.
Ipak, zanimljiva je autorova diskusija ljudske specifičnosti, odnosno činjenice da ljudi žive neobično dugo nakon zenita spolne zrelosti. Posebno je to uočljivo kod žena kod kojih je menopauza očita prekretnica, a život se proteže i daleko nakon nje. Najprije, prirodna selekcija je favorizirala žene dobrog zdravlja tijekom reproduktivnog razdoblja radi produžene brige o potomstvu. Povrh toga ističe se i relativno dug život žena nakon menopauze koji, prema teoriji bake (grandmother hypothesys), podržava prirodna selekcija radi brige o potomstvu u drugom koljenu, u odsustu ili zauzetosti majke. Nameće se zaključak da je kod žena prirodna selekcija omogućila opstanak bioloških mehanizama koje održavaju zdravlje i nakon reproduktivnog zenita, ali ne zbog interesa primarne jedinke, već zbog interesa potomstva koje prenosi genetski materijal.
Autor knjige zaključuje da u periodu nakon dostizanja spolne zrelosti promjene u stanicama, tkivima i cijelom organizmu prestaju biti pod strogim nadzorom mehanizama za kontrolu bioloških funkcija, pa se greške na genetskoj razini, razini stanica, tkiva, organa i cijelog organizma gomilaju do konačnog otkaza ključnih funkcija, odnosno smrti.
Dobro je uočiti, smatra autor, da se smrt odnosi na prestanak funkcioniranja organizma, ali se za genetski biološki materijal može reći da je besmrtan jer se prenosi s generacije na generaciju. Kad je već tako, postavlja se pitanje zašto i tijelo nije besmrtno, ili barem zašto starost povećava vjerojatnost smrti.
Kod većine organizama na djelu je jednostavna evolucijska logika koja maksimalno štiti organizme do prijenosa genetskog materijala na novu generaciju i na taj način omogućuje prirodnu selekciju. Prema teoriji kontinuirane raspodjele ograničenih resursa između procesa rasta i reprodukcije te popravka stanica tijekom cijelog životnog ciklusa (disposable soma), nakon zenita spolne zrelosti i s protekom vremena, selekcijski pritisak na popravak stanica i održavanje zdravlja slabi, pa je proces gomilanja bioloških anomalija u tijelu sve izraženiji, što vodi u bolest i starost.
U prirodi, doduše, postoje primjeri poput hidre čije se tkivo može regenerirati neograničeno ili besmrtne meduze koja ima trajnu sposobnost podmlađivanja. Ovi primjeri naizgled narušavaju ideju kontinuirane raspodjele resursa tijekom životnog ciklusa, ali to je privid. Kod ovih jednostavnih organizama je, naime, prirodnom selekcijom i utjecajem okoline osigurana efikasnost reprodukcije dugoročnim održavanjem života, a ne ubrzavanjem ciklusa rođenja i rane smrti. Nažalost, kod kompleksnih organizama je dugoročno održavanje života i reproduktivne sposobnosti energetski “skuplje” od kraćih životnih ciklusa.
Da bi bolje opisale ovaj fenomen, neke teorije povezuju veličinu i brzinu metabolizma s brzinom starenja prema kojoj veći organizmi sporijeg metabolizma žive duže, ali to nije univerzalno pravilo i postoje brojni izuzeci. Izuzetak je i čovjek koji bi, prema toj teoriji i s obzirom na veličinu, morao živjeti kraće, ali zbog utjecaja tehnologije i zdravstvenih dostignuća te općih uvjeta života, naš životni vijek raste.
Uočeni trend produljenja ljudskog životnog vijeka potiče optimizam prema umjetnoj, medicinskoj ili tehnološkoj intervenciji koja će značajno odgoditi bolest, nemoć i smrt. Ipak, autor objašnjava, čak i da pronađemo lijekove za sve ključne bolesti današnjice, prosječni ljudski životni vijek bi se u prosjeku produžio za petnaestak godina. Primjerice, lijek za rak bi životni vijek u prosjeku produžio za četiri godine. Za dramatično produljenje životnog vijeka potrebno je daleko više od “pronalaženja lijeka”, potrebno je dobro poznavati biologiju starenja i intervenirati na različitim nivoima, različitim tehnikama i to na vrlo suptilan način koji će usporiti, zaustaviti ili čak preokrenuti obilježja starenja, ako će to uopće ikada biti moguće.
Baveći se biologijom starenja, autor upozorava da ne postoji centralni mehanizam na koji bi trebalo djelovati. Radi se o kompleksnom sustavu unutar kojeg djeluju brojna međudjelovanja sa složenim povratnim vezama na čije djelovanje nije moguće utjecati izolirano. Naše tijelo je fino izbalansirani sustav čija je biokemijska ravnoteža postignuta u evolucijskom procesu koji traje milijunima godina. Ipak, ako se traži ishodište, biološki temelj mehanizma koji u svojoj krajnjoj kompleksnoj manifestaciji doživljavamo kao ljudsko biće, pronašli bi ga na genetskoj razini, na razini DNA, proteina i ribosoma.
Nažalost, biološko ishodište starenja nije mjesto na koje se može terapijski djelovati. Promjene koje prepoznajemo kao problematične se manifestiraju s odgodom, u različitim fazama rasta, razvoja i održavanja stanica, tkiva i organizma. Može se reći da svi oni koji smatraju da je intervencija u starenje jednosmjerni proces, zanemaruju kompleksnost ljudskog tijela. Primjerice, ljudski DNA je pod stalnim pritiskom mutacija, kojih je u jednoj ljudskoj stanici od desetak tisuća do sto tisuća, dnevno. Ako i kad tijelo prestane nadzirati i eliminirati mutirane DNA varijacije, one sve više djeluju na smanjenje funkcionalnosti stanica, tkiva i organa, što se manifestira kao starenje ili, ako je proces brži i koncentriraniji, na bolest.
Koliko su biološki procesi suptilni i fino ugođeni vrlo zorno pokazuje ograničenje stanične diobe. Naime, na temelju istraživanja francuskog kirurga Alexisa Carella početkom dvadesetog stoljeća, vladalo je uvjerenje da se stanice mogu dijeliti neograničen broj puta. To je, ciljajući dugovječnost, bila obećavajuće saznanje jer bi se organizam, barem teoretski, mogao obnavljati u nedogled. Nažalost, ovo saznanje je bilo znanstveno nevjerodostojno jer je eksperimentalni uzorak bio kompromitiran unosom svježih embrionalnih stanica. Ipak, zaključak o teoretskoj besmrtnosti stanica odbačen je tek pola stoljeća kasnije jer se pokazalo da ljudske stanice imaju ograničen broj dioba definiran Hayflickovom granicom, prema znanstveniku koji je to ograničenje prepoznao, od približno pedeset dioba. Naime, kod dosega ove granice, stanice ulaze u stanje senescencije – nemogućnosti daljeg dijeljenja, pa onda i nemogućnost obnavljanja tkiva. Razlog su telomeri, krajnji dijelovi kromosoma koji se pri svakoj diobi skraćuju, dok u potpunosti ne nestanu, nakon čega dioba prestaje. Taj mehanizam potakao je istraživanja u smjeru produženja tih krajeva – telomera (s pomoću enzima telomeraza) i time obnavljaju mogućnost diobe. Ova intervencija bi riješila problem neograničene diobe kad ne bi imala negativnih efekata, a oni su značajni i ukazuju da je biološki prirodni proces fino ugođen i nije podložan jednostavnoj manipulaciji. Poticanje aktivnosti telomeraze, pokazalo se u ispitivanjima, prekomjernom diobom povećava vjerojatnost rasprostiranja već genetski oštećenih stanica, odnosno razvoja raka.
Kako je starenje izravna posljedica staničnih promjena, a one imaju ishodište u DNA strukturi, tako je dovršetak nacrta ljudskog genoma početkom stoljeća, pobudio novi val optimizma u borbi za dugovječnost. No, ubrzo se pokazalo da slijed genoma nije dovoljan podatak za razumijevanje razvoja organizama. Ljudski DNA sadrži genetske nizove koji su dugo vremena smatrani besmislenim (smećem), a kasnije se pokazalo da imaju ključnu regulatornu ulogu u ekspresiji gena bez mijenjanja genetske strukture (epigenetici), koja određuje kada se i koji geni koriste u oblikovanju pojedinih stanica.
Mehanizam ekspresije gena, odnosno proces oblikovanja stanice je ključan u razvoju organizma i posebno izazovno područje u znanstvenom proučavanju starenja. Istraživanja pokazuju da se na temelju epigenetski markera može odrediti biološka dob organizma, a ona može biti različita od kronološke.
Osim toga, pokazalo se u istraživanjima Shinya Yamanake da se određenim djelovanjem transkripcijskih faktora već oblikovana, specijalizirana stanica može preoblikovati (vratiti) u raniju fazu, u oblik inducirane pluripotentne matične stanice (iPS stanica). Ovo saznanje je izuzetno značajno, ali i vrlo pogodno za različite oblike preuranjene i preoptimistične komercijalizacije, obećavajući podmlađivanje i svojevrsni eliksir života.
Autor upozorava da je epigenetičko djelovanje na stanicu dvosjekli mač jer planirano farmakološko djelovanje na starenje za sada nije potkrijepljeno dubljim saznanjima o utjecaju na ostale stanične procese pa bez dodatnih istraživanja i testiranja može biti kontraproduktivno i opasno, ponajviše zbog evidentiranih nuspojava poput teratoma (rast bizarnih, neočekivanih vrsta tkiva) i raka.
Glavni mehanizam održavanja zdravlja organizma je sposobnost neutraliziranja i uklanjanja oštećenih dijelova ili cijelih stanica, što se odražava na njihovo ispravno funkcioniranje, a onda i na ispravno funkcioniranje tkiva, organa i, konačno, cijelog organizma. Naime, u procesu stalne i očekivane sinteze i razgradnje proteina dolazi do grešaka u oblikovanju ali i do oštećenja zbog oksidacije i kemijskih promjena. Takve oštećene proteine postojeći stanični mehanizmi čišćenja trebaju neutralizirati ili odstraniti prije nego se počnu gomilati, uzrokujući probleme funkcioniranja cijelog sustava. Uklanjanje oštećenih proteina provodi se u procesu proteinske razgradnje, dok se oštećeni dijelovi stanice razgrađuju procesima autofagije i mitofagije, selektivnim uklanjanjem oštećenih mitohondrija.
Autofagija, a onda i mitofagija su posebno popularni procesi u industriji zdravlja jer otvaraju put posrednoj intervenciji kojom bi se tijelo potaklo da se samostalno riješi temeljnog uzroka još neizlječivim ili teško izlječivim bolestima, poput raznih oblika raka ili, primjerice, Alzheimerove bolesti.
Ipak, naglašava autor, usprkos činjenici da postoje farmaceutski proizvodi koji mogu potaknuti autofagiju i spontano čišćenje nakupljenog staničnog otpada (rapamicin i drugi preparati), najbolje rezultate daju potpuno prirodne metode poput kalorijske restrikcije, tjelovježbe i zdravog sna.
Upravo kalorijska restrikcija, a to znači za dvadesetak ili tridesetak posto manji kalorijski unos nego što bi to sugerira intuicija i želja za hranom u okolnostima izobilja predstavlja dokazani mehanizam utjecaja na starenje. Stanica, naime, djeluje u dva metabolička režima. Radi se o režimima rasta i reprodukcije te servisnom režimu usmjerenom na popravak stanica. Ova stanja su regulirana TOR i IGF signalizacijom pa u okolnostima nutritivnog izobilja potiču rast i reprodukciju stanica, dok u okolnostima nutritivnog siromaštva “prebacuju” stanicu u režim autofagije i mitofagije, odnosno u servisni način funkcioniranja.
Nažalost, sistematična istraživanja nisu provedena na ljudima, nego na štakorima i jednostavnijim organizmima, pa se ne može kvantificirati funkcionalnost kalorijske restrikcije. No, pokazalo se da glodavci na kojima je istraživanje provedeno žive dulje uz 20 % do 40 % manji unos kalorija od neograničenog. Pokazalo se i to da kalorijska restrikcija ima i popratne efekte, a to je da su eksperimentalne životinje bile sklonije infekcijama, rane su im sporije zacjeljivale i da su produljeni životni vijek pokazivale u uvjetima zaštite od vanjskih ugroza.
Istraživanja koja jesu provođena kod ljudi pokazuju da kalorijska restrikcija koja uključuje smanjenje kalorijskog unosa ali bez izgladnjivanja, pokazuje poboljšanje statusa markera poput glukoze, krvnog tlaka ili lipida te smanjenje rizika od krvožilnih i metaboličkih bolesti. Dodatno, kod starijih ljudi rizici kalorijske restrikcije nisu zanemarivi i odnose se na slabiji imunitet, gubitak mišićne mase, krhkost, sporije zacjeljivanje rana, što su upravo najzastupljeniji kronični problemi starije populacije.
Posebno je zanimljiva diskusija o stvarnom utjecaju genetske predispozicije na dugovječnost. Autor problematizira ideju genetske predodređeni za dugovječnost pa navodi činjenicu da se na temelju istraživanja u kojima su sudjelovali blizanci može procijeniti da je genetski utjecaj tek oko 25 %. To znači da je genetska predispozicija tek djelomično odgovorna za način na koji starimo, a velikim dijelom je starenje uvjetovano utjecajem okolnosti, načinom života i slučajnošću. Ako je tako, onda se postavlja pitanje djeluju li te okolnosti na sve gene jednako ili su neki geni podložniji utjecajima ili njihova manipulacija uzrokuje dalekosežnije posljedice.
Može se reći da je učinak gena smatran kumulativnim djelovanjem i prevladavalo je mišljenje da se radi o zajedničkom, heterogenom genskom učinku. Ipak, otkriće iz eksperimenata s “beznačajnim crvom” (Caenorhabditis elegans) koji je ukazao na posebno značajne gene age-1 i daf-2 koji imaju neproporcionalno visoki utjecaj na životni vijek. Manipulacija ovim genima omogućuje crvu da iz faze razvoja, često pod utjecajem stresa i nepovoljnih okolnosti, uđe u “stišanu” metaboličku fazu staničnog oporavka, što kao krajnju posljedicu ima značajno duži životni vijek.
To je saznanje u znanstvenim krugovima prihvaćeno s oduševljenjem jer je sugeriralo da se sličnom manipulacijom ograničenog broja gena može produžiti i ljudski život. No, to je preoptimistično pojednostavljenje ljudske kompleksnosti jer ovakva intervencija zadire u jedinstveni biološki mehanizam koji se kod ljudi proteže kroz različite životne faze, od odrastanja, puberteta, plodnosti, zrelosti pa sve do starosti. U svakoj od tih faza ovi geni imaju važnu funkciju pa se potencijalni problemi potaknuti njihovom manipulacijom mogu manifestirati kao neadekvatan rast ili razvoj, endokrinološke nuspojave, nepoznate posljedice na imunitet ali i kao promjene u kognitivnim sposobnostima.
Važno je znati, podsjeća nas autor knjige, da je ljudsko tijelo evoluiralo milijunima godina i da je fino ugođeno i prilagođeno samoodrživosti, a to znači bez vanjskog, farmakološkog utjecaja. Tu tvrdnju dobro pojašnjava podrijetlo glavnog staničnog energetskog agregata – mitohondrija.
Mitohondriji su nekadašnje bakterije koje su evolucijskom endosimbiozom postale nedjeljivi dio stanice. Taj organel koji ima vlastiti DNA, a funkcija mu je pretvaranje nutrijenata iz hrane (poput glukoze) u energiju koja je sadržana u adenozin trifosfatu (ATP), kemijskom spoju koji stanica koristi pri obavljanju svih funkcija.
Suptilna ravnoteža aktivnosti, podešavana kroz bezbroj generacija u procesu evolucije, omogućila je da se reaktivni kisikovi spojevi (slobodni radikali – ROS) koji nastaju u procesu proizvodne energije, efikasno nadziru u mladosti, ali s vremenom oksidativna šteta koja nastaje u stanici oštećuje lipide, proteine pa i samu DNA. Taj je mehanizam spomenut u dijelu o mitohondrijskoj disfunkciji i predstavlja spiralni disfunkcionalni krug, odnosno jedan od faktora starenja.
Iako se slobodni radikali čine kao dobra farmakološka meta, istraživanja pokazuju da njihovo smanjenje ili uklanjanje ne rješava temeljni problem, a to su već oštećeni mitohondriji i narušeni proces mitofagije. Perspektivnije je, kako nalažu istraživanja, ciljano poticanje mitofagije te mitohondrijska biogeneza (povećanje volumena mitohondrija). Ovakva biogeneza bi djelovala suprotno ranije opisanoj mitohondrijskoj disfunkciji uzrokovanoj aktivnošću proteina p53 zbog oštećenja kromosoma u jezgri stanice. Ipak, upozorava autor, ova istraživanja tek trebaju ući u kliničku fazu i daleko su od stabilne i sigurne terapijske primjene.
Zbog toga se na pad energije, mišićne snage i kognitivnih sposobnosti, kao izravnu posljedicu slabljenja mitohondrijske funkcije i dalje najizravnije i dokazano efikasno može djelovati primjerenom fizičkom aktivnošću uz optimirani unos nutrijenata, težeći istovremenoj kalorijskoj restrikciji bez izgladnjivanja i održavanju, a ako je moguće i razvoju mišićne mase.
Za proces starenja je posebno učestalo i vrlo karakteristično stanje kronične i bolne ukočenosti zglobova. Radi se o upalnom procesu izazvanom senescencijom stanica, a to je gomilanje stanica koje su izgubile sposobnost dijeljenja, ali ih organizam ne može reciklirati pa ostaju na životu i izlučuju upalne citokine, kemijske glasnike odgovorne za komunikaciju između stanica i regulatore imunološkog odgovora, koji u nekontroliranom širenju oštećuju tkivo.
Činjenica da starenjem dolazi do porasta broja stanica koje su izgubile sposobnost dijeljenja, a to znači da se tkivo sporije ili manje učinkovito obnavlja, potaknulo je istraživanja s ciljem revitalizacije tkiva i obnovom kognitivnih sposobnosti. Autor navodi dvije perspektivne metode koje funkcioniraju na istom principu, a radi se o heterokroničnoj parabiozi i transfuzija krvi. Obje metode se zasnivaju na razmjeni krvi između organizama različite kronološke dobi. U prvoj metodi, testiranoj na miševima, privremeno se spajaju krvotoci, dok se u drugoj metodi razmjenjuje određena količina krvi bez spajanja krvotoka. Istraživanja pokazuju da se informacije o stanju organizma mogu prenijeti krvlju i da može doći do privremenog usporavanja procesa vezanih uz starenje. Iako istraživanja pokazuju određene pozitivne efekte, marketinška buka koja prati komercijalizaciju ovih saznanja daleko nadmašuje dokazanu efikasnost i značajno zanemaruje moguće negativne popratne efekte i posljedice.
Dugovječnost je privlačna ideja, gotovo jednako koliko je smrt zastrašujuća i odbojna. Ovo je univerzalni, prevladavajući ljudski stav. Zbog toga je prirodan interes znanstvenika, farmaceutskih kuća, korporacijskih i pojedinačnih investitora, kao i običnih ljudi, za metodama i proizvodima koji bi omogućili produljenje zdravog života.
Zbog toga su se kroz povijest pojavljivale različite ideje o uspostavi nekog oblika vječnog života, od mumificiranja u starom Egiptu, preko metoda krioprezervacije i krionike do transhumanističkih ideja o preslikavanju ljudskog mozga u trajno održive ne-biološke sustave.
Znanstvena metoda zahtjeva sistematičnost, vrijeme i strpljenje. Tržište, industrija i novac ne priznaju te vrijednosti već traže brza, instant rješenja. Zato postoji interesni sukob koji sučeljava provjeru i dokaze pretjerano optimističnim očekivanjima i obećanjima. Kako se tržište oblikuje prema snazi i uvjerljivosti najglasnijih, a to su oni s najviše novca, stvoren je dojam da je dramatično produženje ljudskog života pitanje trenutka, odnosno prelomnog otkrića koje će vrlo brzo otključati tajnu dugovječnosti.
Ipak, ideja da je lijek za sve bolesti, a onda i starost, potrebno pričekati, pokrenula je krioničku industriju koja nudi zamrzavanje tijela do trenutka kada će industrija ponuditi lijekove i farmakološka sredstva uz koja se život zamrznutih može nastaviti. Nažalost, tehnologija koja bi uspješno zamrznula i odmrznula ljudsko tkivo još ne postoji, ali to ne sprečava različite institute u nuđenju takve usluge uz obrazloženje da danas smrznuto tijelo će se u budućnosti moći odmrznuti i izliječiti.
Ako se ova ideja čini preoptimistična i neuvjerljiva, uz dobro poznavanje znanosti, i svaka druga ideja zasnovana intervenciju u kompleksnu ljudsku biologiju može se smatrati jednako optimističnom. Dobar primjer je Aubrey de Grey, osnivač SENS zaklade koji je definirao sedam ključnih područja koja otključavaju dugovječnost. Iako su ta područja znanstveno verificirana, način na koji de Grey misli riješiti izazove koje nameću su neutemeljeni i, prema mišljenju znanstvene zajednice, neuvjerljivi.
Ipak, znanost napreduje. Prema mišljenju autora, produljenje životnog vijeka za deset do dvadeset godina je realan cilj, ali prosječno trajanje života koje bi prelazilo granicu od sto i dvadeset godina, a pogotovo ono koje bi dosezalo dvije i više stotina godina, ima upitnu znanstvenu podlogu, sumnjivu tehničku provedivost ali i izuzetno diskutabilnu osobnu i društvenu vrijednost.
Koliko god bila privlačna ideja troznamenkastog životnog vijeka, potrebno je postaviti pitanje opravdanost takvog društvenog okruženja. Najprije, ne postoji temelj za bilo koji oblik kognitivne inverzije pri kojoj bi ljudi u dubokoj starosti imali bolje kognitivne sposobnosti od onih daleko mlađih pa bi novo društvo imalo tendenciju stagnacije ili sporog napretka uz sputavanje potencijala mladih. Može se pretpostaviti da bi dominacija dugovječnih vodila prema ekspoataciji društvenog utjecaja, veza i akumulirane moći na uštrp novih ideja, kreativnosti i razvoja. Osim toga, dugovječnost bez podizanja kvalitete zdravlja vodi u probleme zdravstvene skrbi, ali i u opće ekonomske probleme zbog troškova održavanja zdravlja dominantne ostarjele populacije.
Pitanje je, također, bi li pristup najmodernijim terapijama produženje životnog vijeka bio svima dostupan ili bi se stjecao na temelju bogatstva i društvenog statusa. Vrlo je vjerojatno da bi se društvene razlike, zasnovane na materijalnom statusu, probile u sferu zdravlja i to do fundamentalne razine, do razine trajanja života i svih društvenih privilegija koje iz toga proizlaze.
Osim socijalno-ekonomskog statusa koji bi se mogao manifestirati kao kriterij biološkog razdvajanja, postoji i psihološko-motivacijski faktor usmjeren na pojedinca. Psihološki je upitno, proširuje autor svoju filozofsku diskusiju, je li dobro zanemariti ograničeno trajanje života kao izvor smisla. Postavlja se pitanje, naime, bi li ljudi u okolnostima gotovo neograničenog trajanja pronalazili motivaciju za neposredno, trenutno djelovanje i promjene.
U zaključku analize reperkusija dugovječnosti treba naglasiti, smatra autor, da produženje života bez unaprijeđenja zdravlja i kvalitete života u starosti stvara više ekonomsko-društvenih problema, nego što donosi koristi. Dobro je, stoga, znanstveno tragati za razumnim produljenjem aktivnog i zdravog života, težeći smislenom i plodonosnom životu, a ne njegovom neograničenom trajanju.
Venki Ramakrishnan strukturni je biolog britansko-američko-indijskog podrijetla koji je 2009. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju, podijeljenu s Thomasom A. Steitzom i Adom Yonath, za rasvjetljavanje atomske strukture i funkcije ribosoma — stanične “tvornice” koja prevodi genetske upute u proteine.
Od 1999. godine djeluje kao voditelj istraživačke skupine u Laboratoriju za molekularnu biologiju Medicinskog istraživačkog vijeća (MRC LMB) u Cambridgeu, gdje je odredio atomsku strukturu 30S ribosomske podjedinice, a potom i cijelog ribosoma u različitim stanjima i u kompleksu s brojnim antibioticima, dok se posljednjih godina koristi krioelektronskom mikroskopijom za proučavanje ribosoma u akciji kod viših organizama.
Od 2015. do 2020. bio je prvi predsjednik Kraljevskog društva (Royal Society) indijskog podrijetla, jedne od najstarijih i najuglednijih znanstvenih institucija na svijetu, a 2012. proglašen je vitezom u Ujedinjenom Kraljevstvu.
