Eric Schwitzgebel, američki filozof i profesor na Univerzitetu u Kaliforniji, tvrdi da je svako temeljno tumačenje svijesti, a jednako tako i preciziranje prirode svemira, u potpunosti izvan racionalnog poimanja i nužno ulazi u područje bizarnog.
Ozbiljno se baveći tom idejom, Eric Schwitzgebel je početkom prošle godine objavio knjigu “The Weirdness of the World”, kojom pokušava ukazati na ograničenja zdravorazumske logike kod procjene okolnosti koje nadilaze naše neposredno iskustvo.
U tom nastojanju autor se osvrće na ograničenja analitičkog pristupa na području teoretske fizike u pitanjima fundamentalne strukture svemira i ljudske svijesti. Njegov stav je da svaka teorija koja se odnosi na razumijevanje svemira i ljudskog uma završava s bizarnim konstatacijama (univerzalna bizarnost) te da niti jedna od postojećih teorija kojima se ta područja objašnjavaju nema dokaze kojim bi potkrijepila svoje tumačenje (univerzalna sumnjivost).
Upravo teorije o prirodi svemira, kao i one o prirodi svjesnosti, predstavljaju dobre primjere teoretske divljine jer se sve teorije iz ovih područja suprotstavljaju zdravom razumu i znanstveno su nedokazive. Konkretnije, metafizika svjesnosti nudi teorije utemeljene a u materijalizmu, dualizmu, idealizmu ili nekom obliku kompromisa između ovih ideja. Svaka od njih, dokazuje autor, vodi prema bizarnim implikacijama koje je nemoguće empirijski potvrditi, ali niti osporiti.
Materijalistički pristup, kojeg zagovara većina konvencionalnih znanstvenika, polazi od pretpostavke da je materija u osnovi svega što postoji. Drugim riječima, ne postoji ništa što u svojem temelju nema materijalne, fizičke sastavnice. Prema tom pristupu, naravno, i svijest je materijalne prirode. Ta ideja, iako je racionalna posljedica materijalnog tumačenja prirode, uglavnom se doživljava kao nelogična, gotovo nevjerojatna. Obični ljudi, filozofi ali i znanstvenici se teško mire s idejom da je svjesnost rezultat sudaranja materijalnih čestica koji slijede zakone fizike. Znanstvenici su tijekom povijesti osporavali ovu ideju pokušavajući na nelogičnost ukazati mentalnim eksperimentima poput Leibnizovog mlina u kojem se dovodi u pitanje mogućnost da konkretne, materijalne komponente, za koje znamo da nemaju duhovnu prirodu, sklopljene u cjelinu dovedu do pojave suptilne, nematerijalne tvorevine poput svijesti.
Ukratko, glavni problem materijalističkih teorija je nemogućnost redukcije suptilnih, individualnih svjesnih doživljaja na razinu zakona fizike elementarnih čestica.
Kao i kod materijalističkih teorija, svijest bizarno opisuju i one dualističke. Glavni problem teorija koje zagovaraju postojanje nematerijalne osnove svijesti u materijalnom okruženju je njihova međusobna interakcija. Nema logičkog objašnjenja za utjecaj nematerijalne svijesti na materijalnu podlogu, pa onda i izostaje uzročno posljedična međusobna veza.
Osim toga, dualizam nema jasnu definiciju kojom bi se moglo ustanoviti koja su bića svjesna, a koja nisu. Kristalizirala su se četiri stava prema tom problemu. Najprije, tvrde neki, samo ljudi imaju dušu, odnosno nematerijalnu svijest. Druga krajnost je tvrdnja da sve u svemiru ima nematerijalnu svijest, jedino se razlikuje njena gustoća, odnosno količina. Treća škola vjeruje da se može odrediti granica, iako nisu definirani kriteriji prema kojima bi bilo jasno koji sustavi, živi i neživi, imaju nematerijalnu svijest. Četvrta grupa teoretičara dualizma smatra da je prijelaz postupan te da nema čvrste granice, no i ta ideja nema kriterij kojim bi se definiralo koji sustavi i u kojem trenutku zaslužuju epitet svjesnosti.
U smislu univerzalne bizarnosti, materijalističkim i dualističkim teorijama pridružuju se idealističke. One su na suprotnom kraju spektra u odnosu na materijalističke jer smatraju da materijalno uopće ne postoji. To je potpuno neintuitivna ideja i redovito nastaje kao racionalizacija neke bizarnosti materijalizma ili dualizma. Prema toj teoriji materijalna iluzija je projekcija apsolutnog uma (Hegel), odnosno projekcija metalnih konstrukata (Platon) ili percepcija svjesnih umova (Berkeley). Prema ovim viđenjima, svijet bez svjesnog promatrača ili ne postoji.
Konačno, teoretičari koji se ne slažu niti s jednim od ovih koncepata pronalaze neko kompromisno objašnjenje ili odbacuju svako od prethodnih. Primjerice, prema Kantu i konceptu transcendentalnog idealizma, ono što spoznajemo nisu stvari po sebi, već naša interpretacija svijeta. Ovo je kombinacija materijalizma i idealizma. Još radikalnija je divlja (wild, izvan uobičajene logike, bez tgeoretske podloge i izvan znanstvene dikazivosti) ideja Davida Chalmersa da je svijest fundamentalno svojstvo stvarnosti, poput gravitacije i da se prostire cijelim svemirom.
Niti jedno od ovih tumačenja ne nudi jasno objašnjenje svijesti i svako od njih je u krajnjoj konzekvenci sumnjivo (Universal Dubiety) i bizarno (Universal Bizarreness), odnodno divlje (Wild). Da je tome tako potvrđuje i činjenica da znanstvenici i filozofi ne mogu postići konsenzus, niti mogu pronaći dokaze kojim bi bilo koja od teorija bila potvrđena.
Radi jasnijeg sagledavanja ograničenosti racionalne analize svijesti Eric Schwitzgebel iznosi naizgled apsurdnu tezu. Radi se o ideji da na temelju materijalističke teorije svijesti i Američko društvo moramo smatrati svjesnim sustavom. Odnosno, ako je svijest produkt interakcije materijalnih čestica i ako se prihvati teorija da svijest nije biološki uvjetovana, već da se pojavljuje kao posljedica razmjene informacija između funkcionalnih cjelina – neovisno o njihovoj građi, onda postoji osnova za postavljanje ovakve teze.
Autor smatra da Amerika ima sve karakteristike koje materijalistička teorija traži za postojanje svijesti. Primjerice ljudi i njihove međusobne veze tvore složene informacijske lance u kojima se informacije prenose i obrađuju (sophisticated information processing). Informacije se obrađuju implicitno, u procesu društvenog rasprostiranja i filtracije, ali i eksplicitno, djelovanjem institucija i organizacija čiji je to posao te koje je američko društvo za to ovlastilo. Takve funkcionalne cjeline postoje na svim razinama, od lokalnih do saveznih. Radi se o privrednim subjektima, institucijama pa sve do vlade.
Nije teško konstatirati da Amerika, ako ju promatramo kao jedinstveni sustav, pokazuje osjetljivost na vanjske utjecaje, kao i da pokazuje sposobnost prilagodljive reakcije – od prilagodbe tržišnih okolnosti do vojne intervencije (goal oriented environment responsiveness). Također, Amerika izgrađuje i održava svoj identitet i vrijednosti, tako da su one prepoznatljive drugima ali i interno (representation, self representation). Osim toga, uspostavljena demokracija kao i mehanizmi njenog održavanja se mogu smatrati višeslojnom strukturom kontrole i nadzora (multiple layers of self monitoring). Ne radi se samo o mehanizmima koji pomažu nadzoru nad institucijama već su razvijeni i mehanizmi povratnog djelovanja radi vraćanja narušene društvene ili političke te ekonomske ravnoteže (information seeking self regulation). Amerika, koja je ovdje uzeta kao primjer, a ne razlikuje se od drugih razvijenih zemalja, na različitim razinama zauzima drugačije funkcionalne uloge – od socijalnih, obrazovnih, preko represivnih do upravljačkih (rich functional roles). Sve su se te uloge i funkcije prirodno razvijale i prilagođavale kroz američku i svjetsku povijest (content giving historical embeddedness).
Ako su u pravu zagovaratelji materijalističkih teorija svijesti, sustav koji posjeduje ove karakteristike se u funkcionalnom smislu ne razlikuje bitno od ljudskog mozga, pa se u takvom sustavu pojava svijesti ne bi mogla odbaciti.
Prigovori ovom zaključivanju se oslanjaju na karakteristike koje objedinjena američka kolektivna svijest posjeduje, a ne možemo ju pronaći u svjesnim sustavima koje intuitivno prepoznajemo. Primjerice, česti su prigovori da viša svijest ne može nastati integracijom već svjesnih organizama. No, za takav prigovor ne postoje dokazi, niti takvu tvrdnja ima teoretskih temelja. Slično je i s primjedbom da su svjesni procesi utemeljeni na brzoj i sinkronoj komunikaciji, dok su procesi organizirane Amerike spori i asinkroni. Naime, ne postoji dokaz da svijest ne može funkcionirati uz asinkronu vezu funkcionalnih cjelina.
Kolektivna svjesnost Amerike može se osporavati i na temelju njenog radikalno različitog ponašanja, tako da ju ne možemo izravno uspoređivati s ljudskom, a onda nemamo razloga tvrditi da je takvo ponašanje osviješteno. Razlika je i u tome da su mnogi procesi Američke svijesti locirani u podsustavima, a vrlo malo ih se realizira u međusobnoj interakciji. No, i to su kritike bez teoretske osnove – jer nema razloga da se funkcije svijesti ne mogu oblikovati upravo u takvim uvjetima.
Uglavnom, filozofi i znanstvenici koji se slažu s materijalističkim osnovom svijesti, nemaju jasan odgovor zašto kompleksna društvena organizacija, poput Američkog društva, ne bi mogla proizvesti svijest.
Iako je svijest pogodna za diskusiju s bizarnim reperkusijama, nije jedina. Filozofi, a onda i znanstvenici oduvijek zadržavaju rezervu prema stvarnosti i ljudskoj ulozi u njoj. Radi se o jednako bizarnoj i nedokazivoj ideji da ne možemo biti sasvim sigurni da smo ono što nam se čini da jesmo.
Ova se ideja manifestira u skeptičnom stavu prema našim doživljajima, smatrajući da ne možemo biti sasvim sigurni radi li se o javi, snu ili halucinaciji. Još radikalnije, nikako ne možemo znati je li naš doživljaj zapravo rezultat simulirane stvarnosti. Sve su ove teze moguće i nije ih moguće sa sigurnošću dokazati, niti opovrgnuti.
Simulacijska hipoteza, iako nije nova, u posljednje vrijeme znatno dobiva na popularnosti. Uz intenzivni tehnički napredak, sasvim su legitimna pitanja je li neka vrlo razvijena civilizacija realizirala virtualnu, simuliranu stvarnost. Ako jest, pitanje je jesmo li, možda, baš mi njeni dijelovi.
Ovakva razmišljanja predstavljaju temelj za radikalni skepticizam prema kojem naša najdublja uvjerenja nisu istinita. Kao dobar primjer takvog razmišljanja autor predlaže sintezu Kantove filozofije s idejama Davida Chalmersa i Nicka Bostroma pa time pronalazi uporište za filozofsku teoriju transcendentalnog idealizma. Prema toj ideji život koji proživljavamo je računalna simulacija, a realna podloga naših iskustava je bitno drugačija nego se to nama čini.
Prema transcendentalnom idealizmu, prostorna svojstva objekata nisu njihova temeljna svojstva, već se radi o doživljaju proizvedenom u svjesnom umu. To znači da bi, uz naprednu tehnologiju za simulaciju ljudskog uma, prostor i interakciju objekata kao i postojeću stvarnost bilo moguće realizirati na računalu.
Autor ovoj ideji dodaje još jednu dimenziju bizarnosti. Naime, naša simulirana stvarnost može biti utemeljena na fizičkoj realnosti ispod našeg praga poimanja, primjerice u obliku naprednog računala. No, sljedeći i dublji stupan bizarnosti je mogućnost da umjesto fizičke realnosti našu simuliranu stvarnost održava mentalna konstrukcija superiornog, inteligentnog uma. Drugim riječima, za simulirana bića je osnovna razina stvarnosti potpuno nedohvatljiva pa, ako smo mi ta bića, nema načina da ju dokučimo.
Još je ortodoksiji stav radikalnog solipsizma koji tvrdi da ne postoji stvarnost izvan našeg uma te da je sve što proživljavamo naš subjektivni mentalni proizvod. Autor se tom stavu pokušava suprotstaviti znanstveno utemeljenim eksperimentima. Radi se o traganju za dokazima koji, suprotno tvrdnjama radikalnog solipsizma, potvrđuju postojanje vanjskog svijeta izvan okvira subjektivnog iskustva pojedinaca. Metodologija predviđa čvrsto logičko zaključivanje isključivo na temelju izmjerenih rezultata.
Maksimalno pojednostavljujući ideju ovih eksperimenata, Eric Schwitzgebel tvrdi da njegova osobna volja i svjestan napor proizvode rezultate koji su lošiji od rezultata koje proizvodi računalo ili neki sustav izvan njegovog svjesnog utjecaja. Primjerice, sposobnost autorovog prepoznavanja velikih prostih brojeva je inferiorna računalu – iz čega se može zaključiti da postoji neki stvarni mehanizam koji nadmašuje sposobnost njegovog uma. Ako je autorov um jedino što postoji (radikalni solipsizam), ovaj dokaz predstavlja evidentnu kontradikciju.
Iako se ovi eksperimenti čine kao pretjerano i sasvim nepraktično provjeravanje stvarnosti, oni dobro oslikavaju temeljnu ideju knjige. Naime, ona jasno pokazuje, tvrdi autor, da je rasuđuvanje na temelju zdravog razuma potpuno neprimjenjivo i nekorisno u područjima stvarnosti koja nisu dio našeg iskustva.
Još jedan od očiglednih primjera ograničenosti rasuđivanja na temelju iskustva je suočavanje s idejom beskonačnosti svemira.
Uzimajući u obzir ideju da bi svemir mogao biti beskonačan, da postoji oduvijek i da će postojati zauvijek – a to je jedna vodećih kozmoloških ideja, otvaramo put bizarnim reperkusijama. Konkretno, fizika nas uči da je svaka aktivnost rezultat sudaranja materijalnih čestica. Sudarajuće čestice se u tom procesu energetski mijenjaju, a mijenja se i trajektorija njihovog gibanja. U beskonačnom svemiru se ove promjene lančano nastavljaju i šire se kroz prostor i vrijeme, mijenjajući fizičke okolnosti na putu kojim prolaze. Kako se radi o beskonačnom svemiru, i kako će se u beskonačnom vremenu svaka konfiguracija materije i svaka trajektorija sudarajućih čestica ostvariti beskonačan broj puta – tako je posve izvjesno da će se u svemiru i vremenu beskonačan broj puta pojaviti kopija našeg svemira i nas u njemu. Isto je tako izvjesno da će na dio tih kopija djelovati promjena koju smo upravo mi potakli na drugom kraju svemira, u beskonačno udaljenom vremenu i prostoru.
Ova bizarna reperkusija koja proizlazi iz neintuitivne ideje beskonačnosti svemira, a može se logički poopćiti u zaključku o međusobnoj kauzalnoj vezi svih događaja. Drugačije rečeno, sve što sada radimo utjecat će na razvoj događaja u udaljenim prostranstvima i dalekoj budućnosti, a jednako tako i ovo što upravo sada radimo je uzrokovano nekim prošlim događajima u dubini svemira. Ovakvo razmišljanje otvara pitanje najdubljih uzroka naših postupaka, kao i utemeljenosti moralne odgovornosti.
Čim se otvora pitanje moralne odgovornosti, otvara se pitanje svijesti i svjesnosti. Moralna odgovornost, naime, zahtijeva postojanje svijesti, a ta je tema jednako dubiozna kao i priroda svemira s pripadajućom kauzalnošću.
Da bi uopće mogao govoriti o svijesti, autor ju najprije pokušava definirati. Pri tome traga za jednostavnom definicijom koja se temelji na postojanju subjektivnog iskustva i može se ilustrirati svima razumljivim svakodnevnim primjerima. Radi se o iskustvima poput patnje ili doživljaja crvene boje.
Iskustveno prepoznavanje svjesnosti čini se dovoljno jednostavnim, očitim i pogodnim kriterijem u najvećem broju slučajeva. Koristeći ovu metodu na konkretnim primjerima, autor dokazuje da se analizom i razmišljanjem te zaključivanjem na temelju uočenih karakteristika i ponašanja neverbalnih vrsta ne može zaključivati o postojanju svijesti, odnosno da se može jednako vjerodostojno zaključiti da svjesnost postoji, da ne postoji, kao i da je u nekom međustanju. Taj zaključak govori u prilog bizarnoj prirodi svijesti, jer se s njom svakodnevno suočavamo, ali i dalje je ne možemo konzistentno definirati pa racionalno i analitičko razmišljanje ne vodi prema konkretnim i jasnim odgovorima već otvara nova pitanja i nudi bizarna rješenja.
Upravo zbog toga su i pitanja o svjesnosti umjetne inteligencije, koja su se iz filozofske sfere, na temelju očitog eksponencijalnog razvoja tehnologije, preselila u operativnu sferu odgovornosti, prava i nadležnosti, aktualizirana i ubrzala težnju za definiranjem moralne odgovornosti naprednih tehničkih sustava.
Iako se još ne može govoriti u umjetnoj inteligenciji usporedivoj s ljudskom, jasan je trend približavanja pa bi trebalo zauzeti stav o njenom moralnom statusu i odgovornosti. Naime, najvažnije je pitanje treba li razvijeni sustav umjetne inteligencije uživati moralni status ljudske osobe.
Mišljenja o tome su različita i kreću se u rasponu od negiranja na temelju sumnje u tehničke mogućnosti dosega ljudskog stupnja svjesnosti i slobode, preko ideje da sustavi koji ne pripadaju našoj vrsti ne mogu dijeliti isti moralni status do konceptualnih ograničenja koja proizlaze iz ideje da jednaki moralni status ne mogu imati sustavi koje je moguće umnožavati kopiranjem ili oni koje su ljudi umjetno stvorili.
Sve su to primjedbe koje nemaju logičko uporište i nije vjerojatno da mogu dugoročno opstati jer ih ozbiljno načinje već sada postojeća tehnologija i mogućnosti kojih sve više postajemo svjesni.
Ono što možemo očekivati, a na temelju toga odrediti vlastiti stav je da će umjetna inteligencija u nekom trenutku postići svjesnost i time steći ljudski moralni status ili nikada neće doseći ljudske karakteristike svijesti pa zbog toga neće imati niti ljudski moralni tretman. Iako je logika jasna, stvarnost je daleko kompleksnija pa ovakav jednostavan zaključak ne rješava probleme koji se već sada naslućuju. Primjerice, umjetna inteligencija može pokazivati neke karakteristike svijesti, ali ne dosežući ljudsku razinu. Kako se tada prema njoj odnositi, pogotovo ako znamo da nismo u stanju racionalno odrediti stupanj svjesnosti.
Autor predlaže politiku isključene sredine (policies of excluded middle) prema kojem bi se trebalo suzdržati od izgradnje sustava umjetne inteligencije za koji nismo u stanju odrediti je li dostignuta ljudska razina svjesnosti. Ipak, po svemu sudeći morat ćemo naše moralne standarde uskladiti sa sasvim novim, u evolucijskom procesu nepoznatim okolnostima. Morat ćemo uobičajene, ljudske moralne standarde primjenjivati i na tehničke sustave koji su dostigli našu razinu svijseti, ali ćemo morati razviti i sasvim nove i drugačije moralne standarde za sustave drugačije vrste svijseti i inteligencije, s kojima se do sada nikad nismo imali prilike susretati.
U zaključku knjige, autor napominje da naše rasuđivanje utemeljeno na evolucijskim okolnostima i iskustvu više nije dovoljno. Problemi s kojima se sve češće susrećemo su, gledajući s današnjeg stanovišta i razine asimiliranog znanja, bizarni. Da bi se s njima uspješno nosili potrebno je primijeniti rastavnu metafiziku (disjunctive metaphysics) prema kojoj postojeće zaključivanje treba nadopuniti novim mogućnostima i dozvoliti sumnju u postojeće pretpostavke i teorije. Osim toga, korisno je zagledati se u čudno, zapitati se o prirodi čudnih pojava, ne odbacujući ih kao statističku anomaliju i izuzetak o kojem ne treba brinuti jer je njihov utjecaj na svakodnevicu zanemariv. U tome nam može pomoći ideja dječje radoznalosti, otvarajući put novom pogledu na stvarnost, tragajući za novim idejama, istovremeno preispitujući stare.
Eric Schwitzgebel je doktor znanosti i profesor filozofije na Riverside, Sveučilištu u Kaliforniji, a specijalizirao se za filozofiju uma, svijesti i moralne psihologije. Objavio je više od 100 akademskih članaka i tekstova u Atlantiku, Los Angeles Timesu, Slate i Salonu.
Osnovne informacije o autoru, mogu se pronaći na stranicama wikipedije.
