Prije nekoliko mjeseci sam pratio raspravu o pitanju je li transrodna žena, žena. Činilo mi se previše jednostavno zaključivati na temelju općeg dojma i bez više informacija pa sam odlučio saznati nešto više. Kao izvor informacija sam odabrao knjigu Material Girls, koju je prije dvije godine napisala kontroverzna Kathleen Stock, i nisam požalio.
Knjiga je odlična, ali unaprijed treba znati da stavovi Kathleen Stock o pravima transrodnih osoba i rodnom identitetu predstavljaju otvoreni otpor prevladavajućem negiranju biološke utemeljenosti spola. To je razlog da je njeno imenovanje časnicom Reda Britanskog Carstva (OBE), koje je objavljeno u prosincu 2020. godine radi zasluga u visokom obrazovanju, kritizirala grupa od preko 600 akademskih filozofa. Oni su ju optužili da njena pogrešna retorika pridonosi marginalizaciji transrodnih osoba. Kathleen Stock je aktivno zastupala teze koje su se sukobljavale s većinskima, pa je zbog pritiska studenata u kampanji za njen otpust sa Sveučilišta u Sussexu i optužbi sveučilišnog sindikata za transfobiju, u listopadu 2021. godine napustila sveučilišni posao. Naknadno je grupa od 200 britanskih akademskih filozofa potpisala otvoreno pismo podrške njenoj punoj akademskoj slobodi.
Bura koja se diže oko ove teme nije neobična. Radi se o temi koja je postala prvorazredno političko pitanje i koja ima dalekosežne posljedice. Zbog toga je nužno razumjeti na čemu temelje stavovi uključenih aktera, kakav je trenutni prevladavajući stav i koje su njegove posljedice. Uglavnom, za puno razumijevanje teme je potreban sistematičan pristup koji osigurava filozofsko i znanstveno tumačenje, a upravo takav nam autorica nudi.
Sažimajući temu, može se reći da se pitanje seksualnosti mijenjalo kroz povijest, ali da je tek nedavno u potpunosti odvojeno od biološkog spola u korist rodnog identiteta koji je, po definiciji, isključivo pitanje osobnog osjećaja. Autorica u knjizi preispituje ispravnost tog koncepta nudeći informacije o njegovoj biološkoj utemeljenosti, filozofskoj pozadini pokreta koji ga je iznjedrio te socijalnim i političkim posljedicama njegove primjene.
Osnovna premisa rodnog identiteta je ideja spolne određenosti isključivo na osnovi osobnog osjećaja koji nema nikakve veze s biološkim karakteristikama osobe. Činjenica da se radi o osobnom osjećaju koji se ne može neposredno uočiti, osim na temelju informacija koje osoba fizički manifestira, vodi prema cijelom nizu problema koji se pojavljuju na različitim razinama.
Dodatno, upravo zbog toga što se radi o osjećaju koji je temelj za društveno repozicioniranje – zagovornici tog koncepta svako negiranje te ideje smatraju napadom na svoje bitno određenje, a onda i na temeljna ljudska prava. Zbog toga se rasprava često usmjerava na osobnu razinu i izlazi izvan znanstvenih okvira.
Znajući da se rasprave o ovoj temi vrlo često udaljavaju od argumenata, autorica u nekoliko navrata naglašava da njeni stavovi ne negiraju osjećaje transrodnih osoba. Ona ih smatra stvarnim i njihovu zaštitu smatra neophodnom, ali energično osporava koncept zamjene biološkog spola rodnim identitetom. Prema stavovima iskazanima u knjizi, to je neprovediva i loša ideja.
Uglavnom, moderni transrodni aktivizam zasnovan je na idejama koje se mogu sažeti u četiri točke. Najprije, svatko se rađa s rodnim identitetom kao esencijalnim i urođenim svojstvom. Nadalje, kod transrodnih osoba se to svojstvo ne poklapa s biološkim spolom. Zbog toga je rodni identitet a ne biološki spol temelj za klasifikaciju u mušku, žensku ili neodređenu – odnosno, niti jednu on tih kategorija. Konačno, postojanje transrodnih osoba nameće opću obvezu prepoznavanja i zaštite ljudskih i svih drugih prava koje proizlaze iz rodnog identiteta, a ne iz biološkog spola.
Ovako radikalni zaokret od čvrstog, biološkog temelja klasifikacije spolova prema fluidnom i deklarativnom, nije nastao odjednom već je rezultat filozofskih i društvenih utjecaja od druge polovice dvadesetog stoljeća, a posebno u posljednjih desetak godina.
Prema riječima autorice knjige, već u djelima Simone de Beauvoir počinje napuštanje ideje biološkog spola, iako to nije bio neposredni cilj. Naime, Simone De Beauvoir je zastupala tezu da se ženom postaje pod pritiskom društvenog utjecaja, a ne rođenjem. Kritika je usmjerena na društvene okolnosti koje oblikuju muškarci, koristeći biološke razlike u spolovima da bi nametnuli očekivanja koja nisu u korist žena. U ovoj kritici se radi o ukazivanju na postojanje bioloških razlika i posljedica koje one proizvode, uz zahtjev za uspostavom novih okolnosti koje bi ženama omogućile izmicanje nametnutom stereotipu.
Tek kasnije, pod utjecajem John Moneya i Roberta Stollera se uvodi koncept rodnog identiteta. Naime, Money je u svom znanstvenom radu istraživao biološke utjecaje na seksualno motivirano ponašanje i mogućnost njegovom manipulacijom. Istovremeno i komplementarno, Robert Stoller je u svom psihijatrijskom radu analizirao fizičke pretpostavke za razvoj karakteristika muškosti, odnosno ženstvenosti i pri tome uveo pojam rodnog identiteta.
Utemeljenju rodnog identiteta na osnovi odvajanja spola od fizičkih karakteristika značajno je doprinijela teorija seksualnog kontinuiteta. Prema toj teoriji biološki spol nije binarno određen na muški i ženski, već se radi o rasponu mogućih ishoda različito razvijenih bioloških sastavnica koje određuju seksualnost. Prema nekim podjelama radi se o najmanje pet kategorija koje obuhvaćaju muški i ženski spol te dodatno prepoznaju kategorije hermafrodita i muške i ženske pseudohermafrodite. Posljedica spolnog kontinuiteta je i široki raspon doživljaja spolnosti pa onda i manifestacija različitog spolnog ponašanja.
Ipak, tek s pojavom radova Judith Butler ideja rodnog identiteta dobiva snažan teorijski zamah i široku javnu prepoznatljivost. Radi se o postmodernističkom filozofskom iskoraku koji spol smatra apsolutnim socijalnim konstruktom koji je utemeljen u jeziku i njegovom značenju te nema drugih uporišta. Prema toj teoriji muški ili ženski, pa i bilo koji drugi spol je isključivo društvena uloga.
Ovu filozofsku tezu značajno je proširila Julia Serano, uspostavljajući ideju biološki neutemeljenog rodnog identiteta kao glavnog kriterija za uspostavu novih društvenih okolnosti. U novim društvenim okolnostima rodni identitet se prepoznaje kao osnova za seksualnu klasifikaciju, ali i za definiciju seksualne orijentacije. U radovima Julie Serano se heteroseksualni, biseksualni ili homoseksualni odnosi definiraju na temelju rodnog identiteta, a ne na temelju biološkog spola.
Slijedom sve jačeg utjecaja transrodnog aktivizma, u studenom 2006. godine objavljen je dokument pod nazivom Yogyakarta principi (Yogyakarta principles) kojim se utvrđuje rodni identitet kao karakteristika koja u potpunosti istiskuje biološki spol. Ovaj dokument sadrži skup pravila koja bi trebala postati dio međunarodnog zakona o ljudskim pravima po pitanju prava lezbijki, homoseksualaca, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih (LGBTI) osoba.
Ipak, Ujedinjeni narodi nikada nisu prihvatili ova načela, a pokušaj da se rodni identitet i seksualna orijentacija učine novim kategorijama nediskriminacije u nekoliko je navrata odbijen od strane Opće skupštine i drugih tijela UN-a.
Bez obzira na izostanak pravne verifikacije, ove ideje su snažno utjecale na percepciju javnosti i na stavove transrodinih aktivističkih pokreta. Sljedeći ideju, naime, koja izvire iz epistemološke teorije stajališta i prema kojoj se nečiji položaj može razumjeti samo s unutrašnje točke gledanja – u smislu da probleme transrodne osoba razumiju i o njima mogu diskutirati samo transrodne osobe, transrodni aktivizam postaje sve isključiviji. Pri tome se svi protivnici rodnog identiteta kao jedinog kriterija u borbi za ravnopravnost proglašavaju trans-fobičnima, homofobičnima ili rodno anksioznima. Primjerice, postoji otvoreni sukob transrodnih aktivista s pripadnicama transrodno isključivog radikalnog feminizma, koje inzistiraju na biološkom spolu i pravima koja se na njemu temelje.
Konačno, pod utjecajem ovih društvenih silnica, u posljednjih desetak godina nastupila je eksplozija rodnih identiteta. Ranije dominantni stereotipi koji su omogućavali prepoznavanje spolova postali su neprimjenjivi i pojavljuju se teško raspoznatljive kategorije poput polu fluidnih (demi-fluid) ili polu promjenjivih (demi-flux), široko spolnih (pan gender) i sličnih.
Upravo ova nekonzistentna terminologija otežava sagledavanje problema. U svakoj raspravi, naime, a pogotovo u društveno osjetljivoj ili onoj koja bi morala voditi prema pravnoj regulativi, nužno je koristiti usklađene termine s jasnim značenjem. Zbog toga autorica podsjeća da se koncept spola (gender) pojavljuje s različitim značenjima i da ih treba razlikovati.
Najprije, spol se može razumjeti kao kriterij biološke, binarne podjele na muškarce i žene. Zatim, u nekim situacijama spol ima značenje socijalnog stereotipa koji se veže uz muževnost i ženstvenost te društvene uloge koje iz toga proizlaze. Također, spol se veže i uz podjelu na dvije socijalne kategorije ljudi na koju se projicira ideja muškog i ženskog principa. Konačno, tu je i spol kao rodni identitet koji niti na koji način nije vezan uz biološko određenje, već se radi o osobnom osjećaju.
Pravo je pitanje, dakle, upozorava autorica knjige, što je to spol i zašto je transrodnim aktivističkim inicijativama važno zakonski zamijeniti biološki spol rodnim identitetom. Očito je da se uvođenjem rodnog identiteta nastoji ukinuti referenca prema biološkom određenju u pravnim aktima, a nastoji se proizvesti i društveni tabu spominjanja biološkog spola i binarne podjele uopće. To je vrlo zahtjevan zadatak jer je se radi o pravnom i društvenom istiskivanju opće prepoznate, biološke činjenice.
Razlog za njegovo poduzimanje je, sugerira Kathleen Stock, pogrešno vjerovanje da se ovim rezom može jedostavno i trajno ukinuti rodna diskriminacija. Ta je teza pogrešna, a jedan od glavnih razloga je nemogućnost ignoriranja bioloških razlika. Biološka utemeljena spolna kategorizacija ima tri različita uporišta i nužno ih je uzeti u obzir.
Biološko razlikovanje spola temelji se na jednom od tri modela – na prepoznavanju evolucijskog razvojnog puta koji karakteriziraju spolne žlijezde i različite reproduktive funkcije, na prepoznavanju kromosomskih razlika te na prepoznavanju skupova (klastera) karakterističnih obilježja koji definiraju jedan, odnosno drugi spol.
Spol je, prema prvom modelu, posljedica biološkog razvojnog puta koji se razlikuje po vrsti reproduktivnih stanica u organizmu. Ženski organizmi posjeduju velike reproduktivne – jajne stanice. Muški organizmi, s druge strane, proizvode male reproduktivne – sjemene stanice.
Nadalje, može se reći i drugačije, da je razlika u spolovima temeljena na kombinaciji kromosoma pa muški organizmi posjeduju y kromosom (xy), dok ženski ne (xx).
Konačno, postoji i vrlo primjenjivo klaster tumačenje biološkog temelja spola. Radi se o praktičnom prepoznavanju zajedničkih spolnih homeostatskih – morfoloških karakteristika i procesa koji ih proizvode. Naime, na temelju većine zajedničkih spolnih svojstava prepoznaje se pripadnost jednom ili drugom spolu. Važno je naglasiti da ova teorija ne favorizira bilo koje svojstvo, već spol prepoznaje na temelju grupiranja karakterističnih bioloških primarnih i sekundarnih seksualnih obilježja.
Prema diskusiji koja se vodi u javnosti moguće je zaključiti da postoje dvije glavne grupe prigovora na binarnu biološku podjelu spolova. Prva se grupa oslanja na osporavanje važnosti bioloških svojstava, dok ih druga grupa u potpunosti odbacuje kao relevantne.
Kritičari biološke klasifikacije spolova dijele se na one koji ju prepoznaju ali osporavaju njenu važnost jer smatraju da takva podjela nije vjerodostojna, te na one koji negiraju biološko razlikovanje spolova i odbacuju svaku klasifikaciju na toj osnovi.
Osporavanje važnosti bioloških svojstava ogleda se u kritici vjerodostojnosti izravnog prepoznavanja rasporeda kromosoma ili bilo koje primarne seksualne karakteristike. Takvo nepostredno prepoznavanje je nemoguće ili nepouzdano pa se klasifikacija provodi na temelju sekundarnih karakteristika – odnosno, onih karakteristika koje se mogu neposredno uočiti. Prema tome, relevantan je izgled te način kako se osoba ponaša ili oblači pa tu biologija ne igra presudnu ulogu.
Ovo je neutemeljeni napad na biološki temelj spola jer poistovjećuje način i metodu kategorizacije s pripadnošću kategoriji. Način kako nešto ili nekoga kategoriziramo ne govori ništa o stvarnoj pripadnosti određenoj kategoriji. Postoje brojni razlozi, poput medicinskih, na primjer, zbog kojih je ispravno kategoriziranje važno, a ova kritika takve razloge ne uzima u obzir.
Mnogo ozbiljnija kritika binarnog biološkog temelja spola je razlika u spolnoj razvijenosti. Incidencija poremećaja u spolnom razvoju kod djece (DSD) je, otprilike, jedan naprema nekoliko tisuća (1000-4500) novorođenčadi. Zbog toga neke osobe pokazuju odstupanja od uobičajenog razvoja i rasporeda spolnih karakteristika pa neki znanstvenici zastupaju tezu da spol nije binarno određen, već je kontinuum. Radi se o biološkim slojevima koji, prema biologinji Anne Fausto-Sterling, mogu imati suprotstavljene muške ili ženske karakteristike te kao krajnju konzekvencu rezultirati s pet, pa i više različitih spolova.
Prema analizi iz knjige većina spolova prepoznatih prema toj teoriji se mogu biološki binarno raspoznati. Jedina kategorija iz teorije “slojeva” koja je biološki dvojbena je ona u koju oponenti binarnoj podjeli svrstavaju osobe definirane kao prave hermafrodite, a kojoj pripadaju pojedinci kod kojih se istovremeno pronalazi tkivo jajnika i testisa, bilo u istoj gonadi (koja se naziva ovotestisom) ili u jednom jajniku i jednom testisu. No, radi se o incidenciji od nešto više od jedne osobe na sto tisuća ljudi. Osobe koje pripadaju toj kategoriji je zaista teško binarno klasificirati, ali se iznimke takvog tipa mogu pronaći u svakoj klasifikaciji i ne predstavljaju temelj za napuštanje podjele koja je dokazano funkcionalna i primjenjiva na golemu većinu slučajeva.
Sasvim drugi tip negacije biološki temeljene binarne spolne podjele se zasniva na tvrdnji da je spol socijalni konstrukt pri čemu se biološki spol smatra irelevantnim. Dakle, ne radi se o bilo kakvom biološkom temelju – već o odnosu društva prema pojedincima i njihovim društvenim ulogama. Važan doprinos popularnosti te teze dala je upravo Judith Butler, čiji stavovi su najbolje izraženi u knjizi Gender Trouble (problemi roda). Teza Judith Butler daleko nadilazi filozofski i sociološki dokazani stav da je spol pod snažnim socijalnim pritiskom, već tvrdi da spol nije ništa drugo nego polarizacija temeljem tog pritiska.
Takvom zaključku najprije prethodi tvrdnja da je svaka binarna teorija spolova isključiva, odnosno da podupire neravnotežu moći između grupa. Drugim riječima, biološka podjela na muškarce i žene nužno vodi prema isključivanju osoba jednog spola iz društveno dominantne grupe. Takav zaključak je pogrešan jer, objašnjava autorica knjige, binarna biološka teorija spolova ne sadrži bilo kakvu vrijednosnu procjenu, samo razlikuje spolove po određenim biološkim karakteristikama. Socijalni pritisak, kojeg nitko ne osporava, nastaje kasnije i rezultat je društvenih odnosa koji nisu jednaki u svim kulturama.
Dodatna, važna pretpostavka za negiranje biološkog temelja spola koja određuje stav Judith Butler je filozofski svjetonazor koji osporava svaki fizički temelj stvarnosti i osnovu njenog poimanja pronalazi u jeziku i njegovom značenju. Još radikalnije, prema njenoj ideji značenje koje je oblikovano u jeziku ne odražava neku postojeću fizičku realnost koja jeziku prethodi, već je konstrukt nastao kao rezultat isključivo i samo društvenih okolnosti. Ovo je filozofski postmodernistički stav koji pogoduje negiranju biološkog temelja spola, ali je jednako radikalan i prema svakoj drugoj fizičkoj realnosti – pa je, prema razumijevanju autorice knjige, kontradiktoran i praktički neprimjenjiv.
Kao primjer radikanog funkcioniranja postmodernističkog filozofskog stava Judith Butler mogu se navesti evolucija, kvantna mehanika ili maligna oboljenja kao društveni produkt manifestiran u jeziku, bez uporišta u stvarnosti.
Sličan teorijski otpor binarnoj biološkoj podjeli iskazuje i Thomas W. Laqueur, američki povjesničar i seksolog. On, naime, u knjizi Making Sex: Body and Gender from Greek to Freud tvrdi da su razlike između spolova kulturno i povijesno relativne.
Prema toj teoriji prije perioda prosvjetiteljstva razlike između spolova nisu bile istaknute, niti je spol bio prepoznat kao kategorija kakvu danas razumijemo. Zbog toga ne možemo govoriti o spolu izvan povijesnog konteksta, niti on može biti predmet usporedbe između povijesnih razdoblja. Prema ovoj teoriji spol je u jezik i kao termin uveden u osamnaestome stoljeću radi boljeg prepoznavanja socijalnih razlika.
Ovakav stav je izrazito nekoherentan i ima znatno šire reperkusije od spola. Može se primijeniti na bilo što te onemogućuje povijesne komparacije. Zbog toga, konstatira autorica, u općem i praktičnom smislu radi procjene pojedinih povijesnih činjenica bolje je koristiti neku temeljnu teoriju, pa ju uspoređivati s onima koje su se pojavljivale kroz povijest.
Konačno, spol kao socijalna konstrukcija opisan je i radovima Monique Witting i Chatarine A. MacMinnon koje spol vide kao rezultat sraza dominantne i podložne grupe ljudi. Radi se o materijalnoj – fizičkoj i ekonomskoj podjeli prema kojoj se anatomske razlike koriste radi utemeljenja odnosa koji u osnovi ima dominaciju jedne grupe nad drugom. Upravo zbog dominacije koja je u osnovi međusobnih odnosa spolova, a bazira se na anatomskim razlikama – razvio se otpor a onda i negiranje biološkog temelja u razlikovanju spolova.
Počevši od polovice prošlog stoljeća, a pogotovo u posljednjih dvadesetak godina, čini se da pitanje spola, spolnosti i pripadajućih prava postaje prvorazredno pitanje. Spolno razlikovanje ima sve značajniji svakodnevni utjecaj pa dosadašnji spolni stereotipi postaju društveno ograničavajući faktor. Autorica primjećuje da se negiranjem biološkog temelja spola problem društvenog raslojavanja ne rješava, već se omogućuje slobodno mijenjanje pozicije u podjeli. S druge strane, aktivisti koji zagovaraju oslobođenje od biološkog spolnog tereta, smatraju da je rješenje u napuštanju koncepta spola izgradnjom spolno oslobođenog društva.
Takvo društvo, po svemu sudeći, nije lako ostvariti. Postoje najmanje četiri životna područja u kojem biološka spolna određenost igra nezamjenjivu ulogu i nije ju moguće zamijeniti konceptom rodnog identiteta.
Najprije, medicina prepoznaje različite simptome određenih bolesti i nudi tretmane koji su spolno bitno različiti. Radi se o temeljnim fiziološkim razlikama koje je pri dijagnostici i tretmanima nužno uzeti u obzir. Osim fizioloških razlika, postoje razlike u osjetljivosti na bol, reakcijama na lijekove ali i na statistički utemeljeno prepoznavanje zdravih i bolesnih stanja u različitim spolnim i dobnim skupinama.
Očigledna je važnost biološkog spola i u sportskoj kategorizaciji. Biološki utemeljen spol diktira fizičke predispozicije i pogrešna kategorizacija može donijeti neprimjerenu i nepoštenu sportsku prednost, ali i voditi prema rizicima od ozljeda. Jasno je da su rezultati ženskih sportaša i timova različiti od muških i da su razlike temeljen na anatomskim razlikama – poput težine ili fizičke snage, što je dio biološke kategorizacije.
Biološki temelj spola nezamjenjiv je i u procjeni seksualne orijentacije. Radi se o stabilnoj seksualnoj sklonosti koja je proširena u populaciji i ima snažne socijalne posljedice. Heteroseksualnost i homoseksualnost je privlačnost koja se odnosi na suprotan ili isti biološki spol. Izmicanje biološkog spola iz kategorizacije spolne orijentacije vodi prema brojnim, teško rješivim osobnim i društvenim problemima.
Konačno, biološki prepoznati spol nužan je i u društvenoj organizaciji života. Od toga da je reprodukcija moguća samo između biološki različitih spolova do društveno-ekonomskih efekata koje se kod različitih bioloških spolova, manifestiraju različito. Naime, samo ženski biološki spol može zatrudnjeti, prolaziti kroz period trudnoće, roditi i dojiti – te u to vrijeme biti u drugačijem socijalnom statusu u odnosu na biološkog muškarca. Ta činjenica utječe na društvene okolnosti koje na ženu djeluju i nije ih moguće eliminirati administrativnim promjenom spola.
Osim toga, biološki različiti spolovi – statistički gledano – manifestiraju drugačije ponašanje pa je učestalost seksualnih napadača značajno viša u redovima bioloških muškaraca. Primjerice, u 2017. godini u općoj populaciji zabilježeno je 3,1% seksualnih napada na žene i 0,8% na muškarce. To je posljedica fizičkih razlika i takvu statistiku ne mijenja rodni identitet. Slično, biološki muškarci dominiraju i u slučajevima obiteljskog nasilja. Uglavnom, zanemarivanje bioloških karakteristika spola u društvenoj organizaciji života vode prema apsurdima poput zatvaranja bioloških muškaraca u ženske zatvore zbog iskazanog ženskog rodnog identiteta, kao i omogućavanje korištenje ženskih zajedničkih prostorija poput javnih wc-a.
Ovi razlozi, objašnjava autorica, ukazuju na potrebu zadržavanja biološkog spola kao društvene i pravne kategorije. Dodaje, također, da se održavanjem biološkog spola kao društveno priznatog klasifikacijskog parametra ne umanjuje potreba za pravnom zaštitom rodnog identiteta, odnosno osjećaja pripadnosti drugom biološkom spolu, ili pravnom zaštitom osoba koje se žele ograditi od bilo koje rodne uloge.
U modernoj društvenoj percepciji takav stav ne nailazi na odobravanje. Sve su snažniji zahtjevi transrodnih aktivističkih organizacija da se biološki spol isključi iz pravne i političke regulative te da rodni identitet postane temelj društvene organizacije. Drugim riječima, buduća pravna regulativa bi se bavila pravima isključivo na temelju rodnog identiteta, dok bi se postojeća morala transponirati. Također, napominje autorica, svi dosadašnji dosezi u zaštiti ženskih prava bi se morali prilagoditi osobama sa ženskim rodnim identitetom, što po njenom mišljenju ugrožava pravnu stečevinu.
Isključivanje biološkog spola iz zakonske regulative pretpostavlja njegovu supstituciju rodnim identitetom kao boljim terminom, ali rodni identitet nije niti u teoriji jedinstveno i konzistentno definiran. Postoje bitne razlike u tumačenju njegovog značenja pa autorica navodi četiri modela koja se u tumačenjima najčešće pojavljuju.
Glavni i najčešći je SOR (stick of rock) model koji zastupa ideju rodnog identiteta kao osnovne osobne karakteristike. Prema tom modelu rodna karakteristika je urođena, otkriva se s vremenom i ostaje nepromjenjiva tijekom cijelog života.
Suprotno ovoj ideji, znanost ne daje povoda za takav stav. Nema konsenzusa oko toga da je osjećaj spolnosti urođen, već je utemeljeniji stav da se spolnost manifestira pod utjecajem tjelesnog razvoja i utjecaja okoline. Naime, fizički razvoj spolnih karakteristika nije jednaka kod svih ljudi i moguće je da one kod nekih ljudi odstupaju više, a kod drugih odstupaju manje od statističkog prosjeka. Nakon rođenja, pod utjecajem manifestiranih fizičkih karakteristika te pod socijalnim pritiscima se razvija spolnost – odnosno osjećaj rodne pripadnosti. Upravo zbog interakcije društvenih okolnosti i fizičkih karakteristika, postoji mogućnost da se uz promjenu okolnosti promijeni i odnos prema vlastitoj spolnosti, što je suprotno ideji njene nepromjenjivosti. Značajna i primjetna neusklađenost osobnog odnosa prema vlastitom spolu u odnosu na fizičke karakteristike spolnosti je prepoznata u medicini kao rodna disforija.
Široko je prisutan i model socijalne konstrukcije prema ideji Judith Butler koji se zasniva na ideji roda kao društvene uloge, koja nije vezana uz biološki spol, niti je binarna. Tako oblikovana ideja zamućuje značenje roda i otežava bilo kakvo političko ili pravno uređenje rodnih odnosa i regulative.
Kao posljednji model, autorica knjige navodi identifikacijski model nepodudarnog rodnog identiteta. Njega je formulirao britanski sociolog i kulturalni teoretičar Stuart Henry McPhail Hall na temelju ideja Judith Butler, prema kojem rodni identitet nastaje u procesu aktivne identifikacije. Prema toj teoriji osoba može preuzeti bilo koju rodnu ulogu, nevezano s biološkim spolnim karakteristikama. Takva definicija prepoznaje rodni identitet kao dinamičan i promjenjiv, koji se često nastaje kao odgovor na okolnosti s kojima se pojedinac teško nosi. Identifikacija može biti temeljena na nekoj dominantnoj figuri ili usklađena s određenim društvenim rodnim stereotipima. Za razliku od drugih modela, ovako preuzete rodne uloge su podložne preispitivanju i njihovo preispitivanje može voditi u promjenu.
Ovaj pregled različitih modela na kojima se temelji ideja rodnog identiteta upućuje na razlike u njegovom razumijevanju zbog čega je teško pronaći skup zajedničkih karakteristika koje bi transrodnim osobama osigurale konzistentnu društvenu poziciju i pravnu zaštitu.
Upravo je garancija sigurnosti srž aktivizma, a društvene okolnosti ukazuju da su osobe ženskog biološkog spola najčešće žrtve različitih oblika spolnog nasilja pa autorica upozorava na temeljne karakteristike ženstvenosti koje se ne mogu supstituirati rodnim identitetom.
U posljednje vrijeme, naime, svjedočili smo medijskom širenju teze da je transrodna žena, žena. Ta je diskusija pokrenula pitanje javne prepoznatljivosti rodne uloge i općeg prihvaćanja rodno ideološkog koncepta. Rodna prepoznatljivost se, ako se odmaknemo od teoretskih koncepata, temelji na mješavini materijalnih i socijalnih komponenti. Zbog toga teorijski koncepti koji nisu čvrsto utemeljeni u realnosti postaju teško primjenjivi, a ponekad uvode i nove – do tada nepostojeće i nepoznate kategorije.
Prema tradicionalnom konceptu, žena je odrasla osoba ženskog biološkog spola, a slično vrijedi i za muškarce koje prepoznajemo kao odrasle osobe muškog biološkog spola. Ova kategorizacija je funkcionalna i relevantna te zasnovana na neposrednom rasuđivanju te primjenjiva u najvećem broju slučajeva.
U klasifikaciji prema rodnom identitetu, neke odrasle osobe ženskog biološkog spola nisu žene, a analogno vrijedi i za muškarce. Kako rodni identitet nije direktno uočiv jer se radi o osjećaju spolnosti, dakle o unutrašnjem psihičkom stanju, tako je i opća prepoznatljivost otežana. Činjenica opće neprepoznatljivosti se odražava i na druge povezane kategorije poput majke, bake, sestre pa i je i za te kategorija potrebna revizija.
Nije problem samo u općoj prepoznatljivosti, već i u hijerarhiji interesa. Nakon napuštanja klasifikacije temeljem bioloških karakteristika otvara se i političko pitanje prepoznavanje ugroženih kategorija te usmjeravanje ekonomskih resursa. Primjerice, ozakonjena feministička prava se raspoređuju i dijele između osoba čiji spol nije biološki utemeljen, već između svih osoba koje se osjećaju kao žene. Nemali broj feminističkih organizacija ovo doživljava kao umanjenje stečenih prava.
Rodni identitet niti u teoriji koja ženu definira kao društvenu kategoriju nije posebno praktičan. Najprije, fizička neprepoznatljivost rodnog identiteta otežava raspoznavanje društvene uloge što vodi u kategorizacijski kontradikciju – prema kojoj osoba sa ženskim rodnim identitetom, ne pripada društvenoj kategoriji žena. No, ako se svojim osjećajem tamo i svrstaju, onda se trans žene nalaze u jednako društveno nepovoljnoj situaciji kao i biološki kategorizirane žene koje iz te društvene pozicije traže izlaz kroz različite feminističke pokrete od sredine prošlog stoljeća.
Zamjena biološkog spola rodnim identitetom, iako se čini kao rješenje za puno i ravnopravno društveno prihvaćanje osoba koje se ne osjećaju dobro u rođenjem zatečenoj ili nametnutoj rodnoj ulozi, otvara brojna pitanja koja nije moguće jednostavno riješiti. Naime, inzistiranje da umjetnoj kategorizaciji koja nije proizašla iz praktične, evolucijski temeljene potrebe i nije se prirodno razvila predstavlja stanje koje je potrebno umjetno održavati, a zbog fluidnosti i stalno dorađivati.
Autorica takvo stanje prepoznaje kao pravnu fikciju koja u Engleskoj uvodi GRE (Gender Recognition Certificate) kao temelj za priznavanje prava koja su ranije proizlazila iz biološkog spola. Ovaj certifikat može zatražiti svatko i on predstavlja pravnu osnovu za promjenu biološkog spola u bilo koji rodni identitet. Ovakva promjena je legalno moguća, ali predstavlja pomak prema društvenoj organizaciji koja nije utemeljena u realnosti, već predstavlja umjetno održavanu iluziju.
Konkretnije, koncept pravno reguliranog rodnog identiteta pretpostavlja da je pravni certifikat istovjetan fizičkoj promjeni spola, ali rijetko tko u to iskreno vjeruje. Takav certifikat pomaže u odbacivanju spolnog određenja za one koji vjeruju da je rodni identitet neke osobe društveno konstruiran nakon rođenja. Ipak, radi se pravnom alatu koji ne mijenja najdublja uvjerenja i odnose na njima bazirane.
Prema provedenim istraživanju 2018. godine provedenom u Engleskoj ispitano je preko dvije tisuća osoba oba biološka spola i raznih dobnih skupina o spolnoj klasifikaciji osobe s muškim genitalijama koja se deklarira kao žena i samo 19% ispitanika takvu osobu doživljava kao ženi, 52% osoba ju smatra muškarcem, 7% misli da nije niti jedno niti drugo, 20% ne zna i 3% ne želi reći.
Uglavnom, osobe koje se temeljem osjećaja deklariraju kao spol koji nije usklađen s njihovim biološkim spolnim karakteristikama nemaju namjeru zavarati okolinu niti očekuju da drugi stvarno misle da se radi o promijenjenim fizičkim karakteristikama, ali očekuju da se prihvati ta fikcija kao da je stvarna. Takva imaginarna stvarnost nosi psihološku korist za transrodnu osobu, a posebno je korisna u vrijeme formiranja stavova jer omogućuje preispitivanje vlastitih osjećaja te eksperimentiranje s promjenom perspektive. Ipak, postoje i rizici poput gubljenja sposobnosti priznavanja vlastitog biološkog spola i stvarne spolne orijentacije, što može biti štetno negiranje vlastitih kvaliteta.
Nažalost, naglašava autorica knjige, kampanja za priznavanje rodnog identiteta kao jedinog kriterija za društveno i pravno priznanje spolnosti je izašla iz okvira primarnog interesa i zadire u interese i prava drugih. Prije svega, transaktivistički zahtjevi su izrazito oštri. Kampanja koju je organizacija Stonewall započela 2016. godine uz slogan – svjetsko prihvaćanje bez izuzetka (Acceptance Without Exception Worldwide), provodi se i danas. Posljedica takvog nastojanja je, između ostalog, usmjeravanje pažnje, usluge i financijskih sredstava po kriteriju rodnog identiteta, a ne temeljem biološkog spola – što predstavlja redistribuciju i umanjenje trenutno dosegnutih prava žena.
Prema mišljenju autorice, ali i na temelju odaziva javnosti – čini se da se jezgra prihvaćenosti ove ideje nalazi u visokoškolskim ustanovama i da je izrazito popularna među intelektualnom elitom koja se veže uz ideal zaštite obespravljenih. Popularnosti nove paradigme doprinosi i sve šira javna prepoznatljivost o historijski protegnutim predrasudama protiv istospolne seksualne orijentacije, ali i protiv drugih seksualno neuklopljenih osoba – sa sve snažnijom željom javnosti da se takvim predrasudama suprotstavi.
Stonewall, snažna aktivistička organizacija je u promociji ovog trenda iskoristila postojeći otpor javnosti prema članku 28 britanskog lokalnog vladinog akta prema kojem se zabranjivala promocija homoseksualnosti i time potaknuo širu prepoznatljivost problema i intenzivirao opći otpor. Ova inicijativa nastavila se na dugogodišnje napore LGB zajednice mijenjajući njen karakter prema značajno široj LGBT inicijativi sa značajno drugačijim ciljevima.
Transrodna aktivistička kampanja oslanja se na stvaranje pozitivnog ozračja naklonjenog spolno neprilagođenim osobama, a onda se nastavlja propagandom koja razvija solidarnost s problemima koji iz takvog statusa mogu proizaći. Pri tome se nerijetko izlazi iz okvira činjenica i apelira na emocije koje ne moraju biti, a često i nisu činjenično utemeljene. Primjerice, transrodna aktivistička propaganda pogrešno interpretira podatke o samoubojstvima mladih, tvrdeći da su samoubojstva utemeljena na spolnom neuklapanju ta da se jedino promjenom spola mogu izbjeći. No, statistika ne pokazuje trend rasta spolno uzrokovanih samoubojstava, pogotovo ne u populaciji mladih transrodnih osoba. Slično je i s tvrdnjama o rastućem broju napada na transrodne osobe koje se u javnosti doživljava kao činjenica, iako nema podataka koji to potvrđuju.
Glavna kritika Kathleen Stock je uperena protiv neopravdanih zahtjeva transrodnih aktivista za napuštanjem kategorizacije temeljem biološkog spola u korist rodnog identiteta. Umjesto pravnog i društvenog ukidanja biološkog temelja spola, Kathleen Stock se zalaže za ostanak bioloških temelja spolnosti i uvođenje dodatnih kategorija koje bi konzistentno klasificirale rodni identitet i koji bi bili osnova za zaštitu prava transrodnih osoba.
Istovremeno, autorica knjige odbacuje tezu da se instaliranjem rodnog identiteta kao jedinog kriterija kategorizacije rješavaju problemi transrodnih osoba. Ne samo da se problemi ne rješavaju u pravnom smislu, već se transrodne osobe u propagandne svrhe izlažu kampanji straha od moguće javne netrpeljivosti i nasilja.
U tom nastojanju, vrlo često se u javnim diskusijama prava transrodnih osoba brane u potpunosti isključujući pravo na drugačije mišljenje, inzistirajući na tezi da je drugačije mišljenje nazadno i vrijedno prezira. Ipak, treba znati da se zagovaranju bezuvjetnih prava transrodnih osoba suprotstavljaju i neke homoseksualne grupe poput onih radikalno feminističkih. One, naime, prepoznaju problem dijeljenja stečenih prava i resursa unutar nove kategorije koja ne garantira otpor diskriminaciji direktno proizašloj iz spolne različitosti – na primjer od nasilja bioloških, fizički jačih muškaraca nad ženama.
U sučeljavanju argumenata unutar grupa koja se zalažu za prava žena, nasuprot grupama koja zastupaju prava transrodnih osoba, često se otvara pitanje “pravih” nositelja feminističkih ideja. Transrodno aktivistički argumenti se često temelje na trivijalnim situacijama iz kojih se izvlače dalekosežne posljedice (straw man), istovremeno izbjegavajući stvarne i realne probleme bioloških žena. Osim toga, u takvim raspravama se često napada glasnogovornik feminističkih težnji, o čemu autorica knjige može i sama posvjedočiti.
Dodatni problem je što se danas, a čini se da je to trend, feministička borba rastače u nastojanju postizanja prava za sve ugrožene socijalne skupine. Radi se o zastupanju ideje ravnopravnosti koja daleko nadilazi žensko pitanje i obuhvaća sve oblike diskriminacije, s idejom sadržanom u LGBTQIA+ kratici. Ovakav pristup otvara pitanje nejasnih zajedničkih ciljeva i otupljuje oštricu borbe za prava žena, ali i drugih društvenih grupa baziranih na biološkoj spolnoj određenosti.
Ne radi se, dakle, o tome da je širenje pokreta za prava marginaliziranih skupina loše, nego se radi o tome da se takvo širenje realizira supstitucijom i razvodnjavanjem feminističkih i LGB prava, ne dajući im prostora za manifestaciju vlastitih interesa.
Autorica uočava i problem inzistiranja na diskriminatornoj intersekciji, odnosno na pronalaženju diskriminacijskog zajedničkog nazivnika da bi se borba za ravnopravnost koncentrirala na upravo ta pitanja. U tom nastojanju se, na primjer, ujedinjuje borba homoseksualca i transrodnih osoba težeći zajedničkim ciljevima, iako oni uopće nisu isti.
Konačno, u kritici modernog transrodnog aktivističkog pokreta, autorica ukazuje na akademsku i teorijsku bazu pokreta kojoj manjka podataka iz života, realnih pokazatelja o stvarnoj poziciji transrodnih osoba u društvu, njihovoj ugroženosti ali i posljedicama trenda ovako neselektivno koncipirane borbe za njihova prava, ne uviđajući posljedice za druge obuhvaćene ugrožene skupine poput žena ili homoseksualaca.
Primjerice, autorica upozorava da u Engleskoj, a to je područje njenog istraživanja, nije poznat podatak koliko je transrodnih osoba i kojim kategorijama pripadaju. Barata se okvirnom brojkom od dvije stotine tisuća do pola milijuna osoba, nejasno u kojim kategorijama. Nisu poznati niti materijalne i sociološke posljedice društvene nepravde prema ženama, posebno žrtvama seksualnog nasilja, zbog otvaranja javnih prostora osobama muških bioloških obilježja koje se deklariraju kao žene. Osim toga, nema informacija o stvarnoj fizičkoj ugroženosti transrodnih osoba u odnosu na ukupan broj nasilnih incidenata.
To su samo neki od podataka koji bi javnu politiku učinili transparentnom i pravednom, tvrdi autorica. Jer bez podataka, samo na temelju općeg dojma, trans-aktivistička nastojanja već sada kompliciranu situaciju mogu učiniti još složenijom, a stvarna prava marginaliziranih skupina još ugroženijima.
Očito je da je spolnost postala važna društvena tema. Ipak, treba odbaciti propagandu i problemu pristupiti ozbiljno i znanstveno utemeljeno pa donositi dugoročno održiva rješenja. U suprotnom bi se moglo dogoditi da u najboljoj namjeri, djelujući na temelju dojma i pravno zahvaćajući široko i neselektivno, nastane šteta koju će biti teško naknadno ispraviti.
Više informacija o Kathleen Stock može se pronaći na njenim Wikipedia stranicama.
O njenim stavovima moguće se informirati na UnHerd portalu gdje objavljuje kolumnu.
