Iako znanost dokazuje da masovna propaganda i lažne informacije ne mogu promijeniti stavove ljudi, njihov utjecaj nije zanemariv. Moderna tehnologija omogućuje prilagodbu dezinformacija osobnom profilu ciljanih grupa pa čak i pojedinaca (micro targeting, nano targeting) pa je dobro znati koje učinke takve ciljane kampanje mogu imati te postoji li učinkovita obrana.
U svojem znanstvenom i vrlo praktičnom radu Sander van der Linden, profesor socijalne psihologije na Sveučilištu u Cambridge-u, godinama se bavi proučavanjem društvenog utjecaja dezinformacija. Početkom godine je rezultate višegodišnjih istraživanja te iskustva u primjeni praktičnih rješenja za borbu protiv utjecaja dezinformacija u društvenim mrežama objavio u knjizi pod naslovom: “Foolproof: Why Misinformation Infects Our Minds and How to Build Immunity”.
Sljedeći analogiju s virusnom zarazom, autor najprije teoretski definira temelje prenosivosti, a onda nudi psihološko cjepivo za postizanje kognitivne imunosti na utjecaj dezinformacija i propagandu.
Temeljni problem u borbi protiv utjecaj lažnih vijesti je u njihovom prepoznavanju. Laž je teško prepoznati, a pogotovo u okolnostima informacijskog preopterećenja u kojem smo izloženi konstantnom informacijskom bombardiranju. Pri tome možemo očekivati obasipanje pogrešnim informacijama zbog loše obaviještenosti, netočne interpretacije ali i zbog zlonamjerno oblikovane vijesti radi dezinformiranja ili propagande.
Upravo zbog neprepoznatljivosti utjecaj dezinformacija nije moguće ignorirati, pogotovo ako se lažne vijesti učestalo ponavljaju i pri tome sadržaj koji nose postaje sve prihvatljiviji (illusory truth efekt). Dodatno, ako se u plasiranju dezinformacija koristi emocionalno nabijeni sadržaj, onda su one upečatljivije i duže se pamte pa počinju dominirati informacijskim prostorom. Iako se autor slaže da masivno distribuirane dezinformacije ne mijenjaju duboko ukorijenjena osobna vjerovanja, argumentirano upozorava da njihov utjecaj u produbljivanju ili oslabljivanju stavova nije zanemariv.
Nažalost, ljudski mozak ne funkcionira na principu Bayesianove teorije odlučivanja. Naime, postojeće vjerovanje se ne ažurira isključivo nadopunjavanjem informacija, već je ono izrazito podložno njihovom formatu te izloženosti. Konkretnije, učestalo izlaganje lažiranim fotografijama, na primjer, značajnije utječe na nečije uvjerenje od, primjerice, pukog navođenja činjenica. Također, značajno je napomenuti da se nečije uvjerenje ne temelji na istinitosti informacija, već na prethodno uspostavljenom uvjerenju i motivaciji da se ono održi. Zbog toga je važno uzeti u obzir da se utjecaj informacija značajno mijenja u ovisnosti o socijalnom kontekstu. Prihvaćanje lažnih vijesti značajno je učestalije ako dolazi iz zajednice kojoj primatelj pripada. Radi se o jakom utjecaju motivacije pripadanja koja iskrivljuje urođenu potrebu za točnošću.
Sistematizaciju dezinformacija koje se šire kroz društvene mreže autor započinje analizom vijesti iz područja teorija zavjera jer predstavljaju utjecajnu kategoriju lažnih vijesti. Teoretski, definiranje zajedničkih karakteristika ovih informacija moglo bi pomoći u prepoznavanju velikog broja lažnih vijesti i bez poznavanja vjerodostojnosti sadržaja.
Naime, značajna karakteristika svih teorija zavjere je unaprijed pretpostavljena skrivena loša namjera ljudi koji djeluju “iza scene”. Unaprijed pretpostavljena namjera se manifestira otpornošću na činjenice pa njihovo isticanje ne mijenja uspostavljeno zavjereničko uvjerenje. Osim toga, pobornici teorija zavjere vrlo rijetko vjeruju u samo jednu – mnogo češće dolazi do razvoja zavjereničkog svjetonazora koji prati istovremeno vjerovanje u veći broj, često i vrlo različitih zavjereničkih teorija. Radi se psihološkoj potrebi za uspostavom smisla u stvarnom svijetu kojim vlada slučajnost. Kao odgovor na tu potrebu, pobornici teorija zavjere prepoznaju smisleno djelovanje i kontrolu nad okolnostima, dodatno osnaženi u svojem vjerovanju osjećajem pripadnosti grupi s posebnim uvidom i vrijednošću.
Poopćavajući problem, autor upozorava na sedam karakterističnih značajki zavjereničkih teorija. Redovito se radi o situacijama koje sadrže unutrašnju kontradikciju. Tako, na primjer, pobornici teorije o umjetno proširenoj COVID-19 infekciji smatraju da je zaraze potekla iz laboratorija u Wuhanu, istovremeno smatrajući mogućim da se radi o postojećem virusu koji širi cjepivom i aktivira nošenjem maske. Osim unutrašnje kontradiktornosti, često nailazimo na naglašenju sumnju u sve službene stavove, odnosno niti jedno službeno objašnjenje nije prihvatljivo. Isto tako, ne postoji teorija zavjere s dobrim namjerama. Baš svaka u svojoj podlozi ima zlu namjeru, poput širenja COVID-19 infekcije radi profita. Čak i u slučajevima kad teoretičari zavjere ne mogu identificirati motiv ili krivca, naglašava se sumnja jer je očito “da nešto tu nije u redu”. Jednako kako je svaka teorija zavjere u osnovi zla, tako ona uvijek ima i progonjene žrtve koje je lako prepoznati, ili se s njima identificirati. Teorija zavjere je imuna na činjenice i nije ju moguće pobiti, a jedan od uobičajenih argumenata je da su činjenice fabricirane i da ih proizvode akteri konspiracije. Konačno, jedan od pokazatelja da se radi o teoriji zavjere je i naglašena reinterpretacija slučajnih događaja. Drugim riječima, čak i u potpuno nepovezanim događajima se pronalazi kauzalnost i skrivena namjera.
Šireći analizu na lažne vijesti izvan okvira teroija zavjere, autor pojašnjava njihovo djelovanje uspoređujući ih s virusnom infekcijom. Osim što se šire komunikacijom, odnosno prijenosom unutar izložene grupe, djelovanje je dugoročno i može biti izrazito tvrdokorno. Naime, dezinformacije koje su prihvaćene kao istina se pamte i snažno odolijevaju naknadnim korekcijama. Autor navodi primjer široko prihvaćenu dezinformacije o autizmu kao rezultatu cijepljenja, koja je u opticaju bila dugo vremena prije nego je službeno demantirana, a nakon demantija i mnogobrojnih pobijanja još uvijek ima veliki broj pobornika. Ipak, treba biti oprezan u tumačenju ovih zapažanja. Ne radi se o tome da je lažna studija o cijepljenju kao uzroku autizma uzrokovala promjenu stava ljudi o vrijednosti cijepljenja, nago je kod ljudi koji imaju uređeni otpor prema cijepljenu, a pogođeni su problemom autizma kod djece snažno učvrstila uvjerenje i opravdala negativni stav prema cijepljenju. Tako učvršćeni stav postaje još tvrdokorniji i teško promjenjiv.
Treba razumjeti, napominje autor, da širenje dezinformacije nisu proizvod novog doba. Radi se o tehnici primjenjivanoj u informacijskim ratovima od pamtivijeka. Posebno se isticala u obliku političke propagande još u vrijeme starog Rima. No, tehnološki napredak je ovu disciplinu znatno ojačao. Moderna komunikacijska tehnologija je znatno unaprijedila informacijsku protočnost te promijenila značaj lažnih i tendencioznih vijesti. Glavne tehnološki utjecaj se manifestira kroz brzinu širenja informacija, broj dosegnutih pojedinaca, ali i u načinu na koji pojedinac percipira primljenu informaciju – što često nadilazi primjere virusnih epidemija.
Infodemija je novi termin koji opisuje ponašanje informacije puštene u digitalizirani socijalni prostor. Radi se o analogiji sa širenjem virusa u gusto naseljenom prostoru. Takvo je širenje, kao i kod virusa, određeno infekcijskim razdobljem – odnosno, razdobljem aktivnog širenja lažne vijesti, načinom te učestalošću širenja. Sve su to parametri čije vrijednosti neprestano rastu proporcionalno razvoju tehnologije. Osim toga, struktura društvenih mreža kao glavnog medija za širenje dezinformacija omogućuje kaskadnu distribuciju informacija pa se doseg dramatično širi. Posebno je značajno saznanje, navodi autor, da se lažne vijesti redovito odlikuju intrigantnošću pa se zbog toga šire prodornije od činjenica. Prema nekim istraživanjima tweeter zajednice, lažna informacija može u jednakom vremenskom periodu doseći i pet puta više korisnika nego što to može činjenica. Dodatno, utjecaj društvenih mreža nije ograničen samo na brzinu i doseg informacija, nego je i percepcija informacija koje se tako šire osobnija. Sadržaj koji se širi prijenosom između poznanika ili prijatelja, na čijoj se interakciji društvene mreže i baziraju, ima značajniji utjecaj od depersonaliziranih vijesti ili onih koje distribuiraju nepoznati izvori.
Posebno značajne karakteristike društvenih mreža koje doprinose nekritičkom prihvaćanju informacija su efekti odjekujuće komore (echo chambers) i pročišćenog informacijskog mjehura (filter bubble). Odjekujuće komore su prirodna posljedica stvaranje zajednica korisnika čija je povezanost bazirana na jednakim ili sličnim interesima. Svaka informacija razmijenjena unutar tako oblikovane grupe ima veću težinu od informacije koja dolazi izvana. Zbog toga dezinformacije, koje imaju veću prodornost, nakon ulaska u zatvorenu grupu znatno jače i duže odjekuju, intenzivnije šireći utjecaj. Unutar takve grupe vrlo je teško izbjeći izloženost dezinformaciji, često i s više strana. Zbog zavodljive prirode dezinformacija i zbog kohezije grupa koje podupiru zavjereničke teorije, na primjer, informacije koje podupiru zavjerenička vjerovanja se šire brže, ali i lakše pridobivaju nove članove. Zbog toga su protumjere koje se baziraju na distribuciji činjenica nedovoljno efikasne i ne mogu zaustaviti “infodemiju”. Takve mjere će prije uzrokovati naglašenu polarizaciju članova grupe u odnosu na ostale članove društvenih mreža, nego usporiti širenje dezinformacija.
Slično djelovanje ima i efekt filtrirajućeg mjehura, koji do pojedinca propušta samo informacije usklađene s njegovim uvjerenjima i preferencijama. Tako filtrirane informacije vode prema pojačavanju postojećih vjerovanja što dodatno olakšava prihvaćanje lažnih vijesti i intenzivira njihovu redistribuciju. Važno je primijetiti da su nositelji društvenih mreža, a radi se korporacijama zainteresiranima za profit, samo deklarativno zainteresirane za ograničavanje ovih negativnih utjecaja. Naime, distribucija sadržaja za koji se pretpostavlja da pogađa nečiji interes i potiče redistribuciju je financijski isplativa, pa ograničavanje tog efekta može imati negativne posljedice na poslovanje. No, najjače oružje protiv dezinformacija bi bilo stvaranje i stalno razvijanje poslovnog modela koji bi se zasnivao na poticanju širenja vjerodostojnih, a ne prilagođenih informacija.
Autor uvjerljivo obrazlaže utjecaj društvenih mreža na brzinu, doseg pa čak i na karakter i percepciju vijesti koje se kroz mrežu efikasno šire. Ipak, takav uvid ne daje jasnu sliku o njihovom stvarnom utjecaju na stavove korisnika koji ih konzumiraju. Mogu li, na primjer, dezinformacije promijeniti tijek demokratskih izbora?
Prema pokazateljima istraživanja, neselektivno distribuirane lažne vijesti rijetko imaju posebno izražen utjecaj. Pokazao se da se one, uglavnom, šire na inicijativu malobrojnih “super širitelja” i ne dopiru predaleko. No, ako se primjeni metoda mikro ili nano ciljanja (micro targeting – ciljana kategorija korisnika ili nano targeting – konkretna osoba), slika se u bitnome mijenja. Prilagodba informacija precizno odabranom profilu ima značajan učinak na uvjerenje odabranih korisnika, pa u graničnim slučajevima može odrediti prevagu.
Autor na praktičnim primjerima pokazuje kako se iz podataka o korisničkim preferencijama, na temelju sadržaja društvenih mreža koje smatraju atraktivnima (“like”), može zaključiti o spolu, seksualnoj orijentaciji, političkoj opredijeljenosti, kao i brojnim drugim karakteristikama koje upućuju na vjerojatno ponašanje u hipotetskim društvenim ili ekonomskim scenarijima. Jedno od istraživanja navedeno u knjizi pokazuje da automatizirano kategoriziranje korisnika na temelju preferiranog sadržaja, već nakon deset lajkova ima veću točnost nego što bi ju pokazale kolege s posla. Sedamdeset lajkova omogućuje kategorizaciju točniju nego što bi ju pokazali ispitanikovi prijatelji. Sa stotinu i pedeset lajkova, automatski sustav bolje poznaje korisničke preferencije od njegove familije, a s tristo lajkova – sustav je točniji od bračnog partnera.
Nesumnjivo je, dakle, da se analizom ponašanja korisnika društvenih mreža može vrlo pouzdano procijeniti njihovo očekivano ponašanje, a na temelju toga odrediti i osobne stavove prema pojedinim okolnostima ili temama. Tako, na primjer, moguće je prepoznati skup karakteristika osoba koje nisu sasvim sigurne u kvalitete određenih političkih kandidata i neodlučne su u vezi izlaska na izbore. Propagandno ciljanje tako odabranih korisnika radi upućivanja posebno pripremljenih prilagođenih vijesti i informacija, može utjecati na njihovu izlaznost i izbornu odluku. Prema simulacijama korisničkog ponašanja na društvenim mrežama, autor navodi procjenu da ciljana distribucija lažnih vijesti ima otprilike jednaki učinak na stavove korisnika kao pet puta širi distribucijski doseg. No, važno je ponoviti da je stvarna efikasnost dezinformacija izrazito ovisna o kontekstu poruke, karakteristikama ciljane publike i osjetljivosti korisnika na iznesene argumente pa simulacija daje samo okvirni uvid.
Sander van del Linden je borbu protiv dezinformacija odredio kao glavne ciljeve svog istraživačkog rada. Da bi to uspio, bilo je potrebno informacije i teoretska saznanja prikupljena tijekom laboratorijskih istraživanja i simulacija provjeriti u realnim okolnostima. U tom procesu oslonio se na novu teoriju izgradnje preventivne otpornosti na dezinformacije (prebunking), baziranu na kognitivnom cjepivu (inoculation). Istraživanja su pokazala da su dezinformacijama podložnije osobe koje prije inicijalnog izlaganja lažnim vijestima nisu imale izgrađen stav o toj temi ili nisu bile u prilici očvrsnuti vlastito mišljenje. Na temelju tog saznanja, kognitivno cjepivo kontrolirano provocira odabrane neučvršćene stavove i preventivno nudi informacije koje sadrže argumente obrane.
Problem s ovim pristupom je ograničavajući zahtjev da osobe na koje se djeluje kognitivnim cjepivom nisu ranije bile izložene infodemijskoj infekciji, odnosno lažnim vijestima. U realnim okolnostima je taj uvjet teško zadovoljiti i ne može se znati tko je i koliko inficiran lažnim informacijama. Zbog toga je potrebno provjeriti kako ovakav pristup djeluje bez obzira na raniju izloženost i može li se nekom modifikacijom metode postići terapijsko djelovanje, slično medicinskom terapijskom cijepljenju.
Radi provjere ove teze, navodi autor, provedeno je istraživanje o vjerovanju u znanstveni konsenzus o klimatskim promjena u kojem su sudjelovale tri grupe ispitanika – oni koji vjeruju u ljudski utjecaj na klimatske promjene, oni koji o tome nemaju izražen stav te skeptici – oni koji uopće ne vjeruju u klimatske promjene. Sve tri grupe su ispitane u pet različitih informacijskih okolnosti. Dio ispitanika iz sve tri grupe je izloženo isključivo činjenicama o postojećem znanstvenom konsenzusu, što je povećalo ukupnu percepciju konsensusa za dvadeset posto. Drugi dio ispitanika iz sve tri grupe je izložen samo lažnim vijestima koje su negirale konsenzus i to je smanjilo njihovu percepciju zajedničkog stava znanstvenika prema klimatskim promjenama za deset posto. Treći dio ispitanika je izložen jednakoj količini činjenica i lažnih vijesti i takav pristup je u potpunosti anulirao inače značajniji pozitivan utjecaj informacija o postojanju konsenzusa – što govori da se distribucijom lažnih vijesti vrlo efikasno i nadmoćno pobijaju činjenice.
Posljednje dvije grupe ispitanika su podvrgnuta kognitivnom cijepljenju i to na dva različita načina. Jedan dio ispitanika je najprije upozoren da može doći do izlaganja lažnim i zbunjujućim vijestima, a nakon toga i šturim korekcijskim činjenicama koje pobijaju moguće dezinformacije. Drugi dio ispitanika je, također, najprije upozoren na lažne vijesti ali je nakon toga dobio i vrlo detaljan opis lažnih informacija s objašnjenjima i činjenicama. Rezultati ispitivanja nakon izlaganja lažnim vijestima pokazuju da upozorenje s navođenjem činjenica postiže trećinu pozitivnih efekata izlaganja isključivo činjenicama iz prve grupa ispitanika (oko šest posto), dok je upozorenje s detaljnim objašnjenjem doseglo razinu od dvije trećine efekta izlaganja samo činjenicama (oko trinaest posto).
Ovi rezultati pokazuju da u realnim situacijama, kad nije moguće znati je li osoba već bila izložena dezinformacijama i kad nije moguće utjecati na dalju izloženost, kognitivno cijepljenje koje nosi upozorenje o mogućoj izloženosti lažnoj vijesti, a nakon toga slijedi detaljno demontiranje te informacije – nudi značajnu razinu zaštite.
Ipak, radi se o posebnom slučaju kod kojeg je poznat sadržaj dezinformacije, odnosno radi se o potencijalno efikasnoj zaštiti od konkretne prijetnje. Ovakva metoda ne pruža zaštitu od unaprijed nespecificiranih lažnih vijesti pa je zbog toga i teže primjenjiva. Zbog toga bi bilo dobro, ako je to moguće, definirati elementarne komponente na kojima se lažne vijesti zasnivaju te osmisliti način njihovog prepoznavanja i razviti otpor prema nekritičkom prihvaćanju informacija koje se uklapaju u taj okvir.
Na osnovi saznanja oblikovanih kroz stručni i praktični rad, autor knjige konceptualni okvir prepoznavanja manipulativnih vijesti koji se temelji na šest komponenti (six degree of manipulation).
Prema toj teoretskoj podlozi, informacije koje imaju manipulativni karakter i možemo ih pronaći u lažnim vijestima i drugim propagandnim porukama učestalo su diskreditirajuće pa napadaju svaki izvor kritike. Takvo ponašanje je prepoznato, pa mediji skloni propagiranju određenih političkih stavova imaju nisku vjerodostojnu reputaciju kod pobornika druge političke opcije. Tako se, na primjer, unaprijed zna koje informacije plasira CNN, a koje FOX news. Značajna karakteristika manipulativne informacije i je i snažna emotivna obojenost. Ako vijest naglašava emotivna stanja poput straha, srdžbe, mržnje, kazne ili zla, te na temelju podignutog emotivnog naboja nastoji zainteresirati publiku, možemo pretpostaviti da se radi o namjeri manipulacije. Osim podizanja emocionalnog naboja, popularna je i tehnika umjetne polarizacije. Nije rijetkost da se javnost polarizira na osnovi neke benigne teme, pa upornim inzistiranjem na podjeli podiže tenzija međusobna tenzija. U takvom eskalirajućem procesu sudjeluju kreatori manipulativnog sadržaja koji očekuju neku društvenu ili materijalnu korist. Ako se u medijskim objavama pojavljuje autoritet koji zagovara neku ideju, a identitet te osobe ili institucije nije vjerodostojan – radi se o lažnom predstavljanju s ciljem manipulacije autoritetom. Manipulacijama se smatraju i sve informacije koje podupiru zavjereničke teorije jer njihov cilj nije informiranje, već nametanje određene ideje, bez obzira koliko je udaljena od istine. Konačno, jedna od poznatijih tehnika namjernog podizanja tenzija radi postizanja suprotstavljenih snažnih reakcija korisnika društvenih mreža je “bacanje mamca” (trolling) pri čemu se tendenciozno plasira neka provokativna informacija radi stvaranja atmosfere pogodnoj za dalju manipulaciju.
Ako se komponente lažnih vijesti definiranju na ovakav način, onda je ova podjela temelj za prepoznavanje dezinformacija u općem slučaju i postaje osnova za projektiranje univerzalnijeg kognitivnog cjepiva (inoculation). Radi provjere ove teze, Sander vad del Linden je izradio programsko rješenje za produkciju i kontrolirano izlaganje različitim izmišljenim lažnim vijestima utemeljenima na šest temeljnih karakteristika. Ideja ove igre je da sudionici samostalno proizvedu malu dozu dezinformacija i provjere njihovu efikasnost temeljem utjecaja na druge ispitanike i tako steknu sposobnost prepoznavanja lažnih vijesti kroz samostalno djelovanje. Rezultat te inicijative je igra pod nazivom “Fake news”, nakon čijeg korištenja su ispitanici izloženi stvarnim lažnim vijestima rad provjere njihove imunosti. Rezultati su pokazali kod ispitanika značajan porast otpornosti na lažne vijesti u odnosu na kontrolnu skupinu. U sljedećoj iteraciji ovog istraživanja, igra je prenesena u web okruženje kako bi doseg i slučajniji odabir sudionika istraživanja. Na uzorku od petnaest tisuća slučajno određenih korisnika, izmjereni porast otpornosti na lažne vijesti dosegao je dvadeset do dvadeset pet posto. To znači da je nakon imunizacijske igre dvadeset do dvadeset pet posto više korisnika uspješno prepoznavalo lažne vijesti te da one na njih nisu proizvele nikakav negativni utjecaj.
Iako su ovi rezultati pokazali učinak inokulacijske tehnike u prepoznavanju i odbacivanju lažnih vijesti različitog tipa, radi se o pojedinačnom učinku. Najveća efikasnost bi se postigla dosizanjem općeg imuniteta (imunitet krda). Za to su potrebna još jednostavnije i učinkovitije imunizacijske tehnike. Zato su nastavljene prilagodbe već razvijene metode bazirane na računalnoj igri distribuiranoj kroz prostor društvenih mreža i to na različitim jezicima i različitim nacionalnim prostorima. No, transformacija pristupa je išla i dalje, širenjem kroz poznate društvene kanale, na primjer – ubacivanje edukativnih kvizova na mjesto obaveznog (bez mogućnosti preskakanja) oglasnog prostora unutar YouTube video sadržaja. Ideje se razvijaju i dalje, sve sa svrhom rasta osobne imunosti do razine općeg imuniteta – kada širenje lažnih vijesti više nije moguće.
Ipak, najbolji način kognitivnog cijepljenja je osobni kontakt. U direktnom utjecaju na članove obitelji i prijatelje može se djelovati izravno, efikasno i dugoročno. Rezultati autorovog istraživanja, naime, nisu vezani uz medij prijenosa – pa se saznanja izravno primijeniti u osobnom kontaktu. Dezinformacije se razotkrivaju izlaganjem činjenica, ako se radi o konkretnom lažnom sadržaju. Osobe u direktnom kontaktu je, naime, potrebno upozoriti da su dezinformacije vezane uz neki konkretan događaj očekivane, upozoriti ih na lažan sadržaj i ponuditi činjenice koje se suprotstavljene tim dezinformacijama. Osim stvaranja otpora prema konkretnim lažnim vijestima, otpor se može razviti i prema njihovoj općoj formi, odnosno primijenjenoj tehnici na bazi šest karakterističnih oblika u kojima se dezinformacije pojavljuju.
Oba pristupa se mogu provesti na pasivan i aktivan način. Odnosno, upozoravanjem i upućivanjem na činjenice prije nego dođe do izlaganja dezinformacija te razgovorom u kojem se sugovornika potiče da samostalno pronalazi kontra argumente. Ovo vrijedi u slučajevima profilaktičkog, kao i terapeutskog djelovanja. Drugim riječima – prije ali i nakon izlaganja dezinformacijama i propagandnim kampanjama. Konačno, jednokratno djelovanje nije dovoljno, nego je potrebno stalno poticati otpor dezinformacijama te osigurati da se ovaj proces redovito održava, jer se jedino uz redovito obnavljanje otpornosti na dezinformacije možemo obraniti od učestalih i nepredvidivih informacijskih nasrtaja.
Autor je predložio jedanaest aktivnosti kojima možemo djelovati na neutraliziranje utjecaja dezinformacija. Iako ne možemo kontrolirati njihov nastanak, možemo spriječiti njihovo širenje, trajanje izloženosti njihovom utjecaju. Možemo, također, djelovati preventivno upozoravajući na sadržaj i principe njihovog utjecaja.
Sagledavajući utjecaj dezinformacija, način njihovog širenja kroz društvene mreže te mogućnost zaštite, autor knjige nas upozorava, na temelju relevantnig studija i analize te vlastitih istraživanja i praktičnih provjera u realnim okolnostima, da dezinformacije nisu bezazlene. Na njihovu učinkovitost snažno djeluju karakteristike društvenih mreža, poput izolacije korisnika preciznim filtriranjem sadržaja (filter bubble) ili multiplikacija učinka oblikovanjem odjekujućih komora (echo chambers), a posebno je uznemirujuća mogućnost preciznog oblikovanja i usmjeravanja sadržaja (micro targeting, nano targeting). Uz precizno odabrane ciljeve propagandne kampanje, kao i odabirom pogodnog sadržaja i njegovog formata – moderni propagandisti mogu prepoznati pogodne kandidate te pojačati njihove stavove do razine koja je dovoljna da u regijama s izbalansiranim odnosom javnosti prema nekom pitanju isprovociraju prevagu jedne strane. To je dovoljno za strah od utjecaja na izbore ili bojazan od dodatne polarizacije javnog mijenja oko nekih važnih društvenih pitanja. Zbog toga autor nudi teorijsku podlogu pa onda i praktične metode ograničavanja, a u konačnici i sprječavanja djelovanja i širenja lažnih vijesti. To nije jednostavan zadatak, ali metode postoje pa je njihovo poznavanje, ako ništa drugo, onda prvi korak prema tom cilju.
Više informacija o Sander van der Lindenu, autoru knjige, može se pronaći na osobnim wikipedija stranicama…
